Bože moj, tako je mnogo učenih, pametnih i mudrih, onih koji najbolje sve znaju, onih koji neprestano govore kako vjerno služe nama... Tako mnogo je onih koji kažu da se bore za slobodu svakog čovjeka, onih koji "grmljavinom svojih riječi" najavljuju borbu protiv mržnje, borbu protiv nejednakosti, borbu da svima prava budu jednaka...
Pitam se onda, zašto nam je ovako loše!?... Pitam se, zašto ne možemo onda ostvariti svoja najosnovnija prava!?... Zašto onda doživljavamo da nas nazivaju nazadnima, izmanipuliranima!?... Zašto onda još uvijek ima gladnih i presiromašnih!?... Zašto još uvijek nečije noge gaze crvene tepihe, dok drugim nogama oduzimamo svako pravo da koračaju ovom zemljom..., jer kupili smo to zemljište, jer "stekli smo nekakav ugled i priznanje", odnosno politički ili društveni položaj...Pitam se onda, zašto još uvijek nečije riječi imaju veće značenje i težinu od mnogih drugih...
Pa, zalažemo se za jednakost, onu koja ide nama u prilog, kada nama tako odgovara... Sve druge jednakosti padaće u vodu, jer nama nisu razumne, jer ih mi sami ne možemo shvatiti i dopustiti...
Hrabri smo borci za vladavinu zakona i prava. Hrabro se sukobljavamo sa svim nepravdama... Ali, samo do onog trenutka kada uspijemo ostvariti dio ili djelić vlasti, kada se domognemo položaja ili funkcije. I gle čuda, tada je prevladao razum, pravednost, dobrota, zakon i red... Svi lokalni moćnici dolaze od nekog ili nekih drugih, jer u naši glavama i ideologijama nema mjesta takvima...
Bože moj, a istina je da je tih lokalnih ili globalnih moćnika bilo svugdje i svagda. Još dok sam kao dijete postao svjestan sebe i svijeta, mogao sam vidjeti i spoznati moćnike... Ideologije, vlasti i vlade, mijenjale su se..., ali ne i savijest onih koji su trebali izgrađivati ovo društvo i njegov napredak...
Gledam i slušam one koji hrabro i smiono govore kako ruše sve granice... Međutim, u njihovim rukama, u njihovim glavama, vidim alate i ideologiju koja nam namjerava mnogo toga ograničiti, jer za njih je to netolerancija, mržnja, primitivizam, povratak u neko prošlo vrijeme, i slično... Žele ugušiti naše misli i ideje. Žele nas pribiti na blatnjavo tlo, jer misle da nam je mjesto samo tu i nigdje drugdje...
Bože moj, ali ja sam za diktaturu dobrote, da nas ona okuje teškim i neraskidivim lancima... Međutim, problem je u tome što se više ne zna ni što je dobrota, jer svako misli da je njen veleposjednik...
Bože, dao si ovome svijetu toliko slobode... Međutim, javljaju nam se i događaju ljudske prilike koje govore kako nas žele osloboditi od mnogih zabluda, pa i od Tebe samoga... Pitam se, zašto još uvijek u njima ne prepoznajem glas istine, nagovještaj dobre namjere, pravo svijetlo... Pitam se zašto okrećem glavu od takvih, i zašto u njima još uvijek vidim male nezasitne i lažljive ljude...
Moj ovozemaljski život prestaće jednog dana... Moje tijelo nestaće na ovome svijetu... Moje misli neće biti izgovarane ili pisane...
Ali Bože moj, znam da ćeš djelovati... I onda, kada jednog dana zabrane vjere. I onda kada mali prljavi ljudi sebe proglase kreatorima nečijih sudbina i budućnosti... I onda, kada ti ljudi ostvare djelo svoje slobode i prava...
Jer, biti će uvijek ljudi koji će im reći da nisu u pravu, koji biti će vođeni Tvojim duhom i snagom Tvoje volje...
Dolazi vrijeme, ono koje su nagovijesitli nekakvi ljudi, pustinjaci i čudaci iz pećina, iz nekih davnih vremena... Moje vrijeme polagano ističe, tako brzo biti me neće... Ali Bože moj, zašto nisam optimističan što se tiče svijeta i čovječanstva...
I Bože moj, volio bi da sam u velikoj zabludi, da sam tek nekakva duhovno bolesna i krajnje pesimistična osoba i prilika koja nije sposobna da shvati i razumje sve ove velike borce za napredak svijeta i čovječanstva...
Post je objavljen 02.01.2015. u 21:21 sati.