Onaj osjećaj kad silno želiš ispraviti stvari koje te muče, ali su potpuno van tvojih ruku. I pokušavaš jednostavno misliti na nešto drugo, ali se problematične misli uvijek vraćaju.
Kao bumerang.
Koliko su naši životi zapravo naši? Koliko zapravo možemo utjecati na stvari koje direktno utječu na nas?
Koliko zapravo možemo mijenjati svoju okolinu, da ona to ne primijeti? Barem ne izravno.
Nitko od nas nije čarobnjak, niti polažemo pravo kreirati svijet kako nama paše ali... Ako postoje stvari koje nam smetaju, koje nas dotiču i vidno pogađaju a tuđi su proizvod, da tako kažem, kako i koliko možemo učiniti?
Bojim se da jako malo.
Možemo se ograditi, prekinuti odnose, razgovarati samo poslovno... dok ne prestanemo razgovarati.
Možemo se vrtjeti u krug ili jednostavno otupjeti.
Imam osjećaj da su se vrijednosti potpuno izokrenule, ljudi otuđili, postali prgavi, hladni i proračunati. Stalno se žalimo na gospodarsku i političku situaciju, nezaposlenost, loše ceste... uvijek je kriv netko ili nešto.
No koliko se žalimo na ljude? Ne neke druge, već ove u blizini, i sebe same?
Mi smo ti što krojimo svijet. Biramo aktualne vlade, žmirimo na nepravde, od-mahujemo rukom i sliježemo ramenima. Uvrijedimo se ako susjed kupi novi auto ili ofarba staru drvenu ogradu. Nismo sretni zbog njega, već smo jalni i zamjeramo mu.
Svi nekome nešto zamjeraju, a sebe ne vide.
Oduvijek je bilo lakše na nekog se ljutiti nego se potruditi oko sebe i svojih problema. Lakše je gurnuti problem pod tepih i tračati susjedu koja se udebljala dvije kile. To što je žena možda trudna je drugi par cipela, ne?
Lakše je trovati sebe i svijet.
Jučer mi mama priča kako su je posjetili prijatelji, bračni par koji živi par ulica dalje od nas. Njihova kćerka već dvije godine radi u Njemačkoj kao sobarica. Tu dugo nije mogla naći posao i otišla je cura, trbuhom za kruhom. Neki dan stigla je u Zagreb, gdje će sa svojima provesti godišnji.
Njenu mamu, dan dva nakon toga zaustavila je susjeda, da je pita kad joj je to kćer izašla iz zatvora?
I gledam svoju mamu u čudu i ne vjerujem što mi priča. Mogu li ljudi biti toliko zli ili sam ja jednostavno još uvijek pre-naivna pa se čudim ljudskoj pokvarenosti k'o pura dreku?
Nisam cvijeće, svojedobno sam imala puno balavih pogrešaka, ali ovakve mi stvari nikad nisu padale na pamet. Nisam se bavila tračevima i tuđim životima. I nisam nikad pljunula u ruku koja mi je pomogla, a čini mi se da je to postala nova moda, zajebati onog tko ti je pomogao - milijun puta.
Mogla bih ovdje sada nizati primjere, ali čemu? Svatko će se od vas koji čitate ovo, sjetiti barem jednog rođaka, poznanika, frenda ili susjeda kojem je pomogao pa umjesto "hvala" dobio nogom u guzicu. A možda ćete se sjetiti i nekog tko vam je učinio dobro a odbacili ste ga k'o staru krpu i nastavili se žaliti na nepravedan svijet.
A svijet smo mi. I život su naše misli i naše odluke i sve ono što činimo svaki dan. I sebi i drugima. I ako je sve crno i loše i ružno, onda je na nama da mijenjamo sebe. Il' budemo pametniji i ne damo se zeznuti il' budemo zahvalniji onima koji su dobri prema nama. Zlatne sredine, bojim se, nema.
Post je objavljen 15.12.2014. u 10:01 sati.