(iza ponoći jučer)
Rascijepana, raspolovljena između mržnje i ljubavi,a obje joj ne daju disati. Zašto joj to radimo? Ovoj lijepoj zemlji Hrvatskoj. Domovini raznih patnika i njihovih pogrešaka. Bijelih i crnih.
Ne mogu zaspati. Gledam 'Zelenu milju', već sam gledala. Postoje stvari koje su iznad dosega našeg uma. Prostori u koje zlo ne može ući pa makar se taj prostor to sveto mjesto nalazilo u samom srcu zla.
Mjestu gdje se zlo čini nepobjedivim.
Beskrajno sam tužna. Sve te naše šarene laže, naša zavaravanja. Svi pokušaji razumijevanja, mirenja, da mirenja nepomirljivog nestaju u zlu i zloći. Nadmetanju, japajakanju … egu, nepravdama, dizanju nosa do nebesa, samouvjereni i uvjereni u svoju pravednost i pravdu. Svi mi. Bijeli i crni i oni koji misle da to nisu.
I oni nesretnici koji su se prošetali u uniformama, ne znam čijim, na brzinu skupljeno društvance s križevima na prsima. Bože moje tko je autor te ideje? Špijun uvučen u redove nesretnika, koji postižu svojim štrajkom i tim nespretno izabranom odjećom, suprotan efekt . Jedan križ za svakog mrtvog branitelja!? Jadan križ! Jadni mrtvi i bolesni momci, ali ako dobro promislimo jadni i mi svi.
Ljudi moji pa ovo je 2014. Shvaćate li da su križevi na tamnoj podlozi debela asocijacija na KKK, na fašizam. Dodali ste na vagu asocijacija neizmjerljivu težinu raznih odgovornosti i optužbi za ovaj nesretni hrvatski narod. Iz prošlosti, a i Domovinski rat je malo po malo, smišljenom propagandom, postao kriminalno djelo.
Pogledajte samo neke blogove. Mržnja i optužbe do plafona. Zamislite se što se događalo 1945 i dalje 1948, pa 1958, 1971, potom 1990 i sve godine između tih godina kad su tiho i bez znanja javnosti nestajali ljudi samo zato jer su željeli Hrvatsku. S krivnjom i bez krivnje. Pogledajte sve križne putove ove zemlje. Nemojte se samo uljuljati u sigurnost svog doma i svoju malu sudbinicu u ovom životu i razmišljati – to nije moj posao. To se mene ne tiče.
Ja glasno kažem : Mene se tiče. Razumijem nezadovoljstvo branitelja. Dok smo mi čuvali guzice, neki od nas pisali protiv stvaranja Domovine, vidila bi ih ja da je bilo koja druga zemlja Europe ili svijeta ratovala bili im to bilo dozvoljeno. Odavale su se tajne, optuživalo vrhovništvo i osim nekih prijetnji nikome od novinara nije pala kapa s glave, a u međuvremenu poginuo je Glavašević, poginuo je Lederer. Poginuli su i mnogi drugi znani i neznani.
Odmah nakon rata, moglo je biti 1996 bila sam na nekoj glupoj dužnosti u svojoj komori. Došla sam u jedno veliko.., ne znam kako bih to nazvala, ali tada je bila državna ustanova u međuvremenu je prodana i propada. Ravnatelja sam slučajno poznavala. -Sjedi, sjedi. Kako ne, evo ja ću ti odmah potpisati… Ti si naša. (pazite ovo naša. Nikad u životu nisam pripadala ni jednoj stranci, ali ja sa sam 'naša')
Potpisivao je u tišini, a onda je rekao:
-Jako sam umoran. Bili smo tamo gdje je… sad ću dalje prepričat. Sin njihove službenice, mladi momak svega 18 godina, poginuo je na ratištu. Bože moj bili su djeca. Ostavili su svoje školske klupe. Svoja zezanja i smijeh. Unučad partizana i ustaša. To je konačno, ta strahota drugog rata, bila iza nas. Borili su se i pogibali su zajedno.
-Bio sam tamo. Imali smo stranački skup i večeru. Samo smo o tome govorili… Ja sam održao govor: rekao sam : nisi uzalud poginuo.
-Nisi uzalud poginuo. Zamislila sam janjetinu i vino i masna lica… Zacrnilo mi se pred očima Mjesec dana sam lovila razne dozvole za ulazak u vrtiće i škole u svrhu preventivnog djelovanja. I na sastanak s njim sam čekala. Svi uključeni u taj projekt radili smo iz entuzijazma, bez ikakve financijske koristi, ali nije išlo. I nikad nije saživijelo, ali to je neka druga priča. Pokušali smo.., nismo igrali po pravilima potkupi i budi potkupljen i nismo uspjeli.
Kažem odjednom, ja koja mislim, važem ulazim u tuđe kože i razloge protivnika i onih koji sasvim drugačije misle i rade nego ja, zgrabila sam veliku porculansku pepeljaru i tresnula s njom o pod. Otišla sam bez potpisa i papira. Tu ću se o tom slučaju zaustaviti. Mlada ekipa i ja nismo se više htjeli baviti komorom i nismo se natjecali za drugi mandat.
Minorni primjer kako se ova zemlja kotrljala i zakotrljala velikim zamasima u kriminal i nered.
I crno bijeli svijet. U mržnje i zlo. U križeve na crnim trenirkama.
Bože moj, pogledaj nas i daj nam još jednu šansu. Ako je to moguće pokušaj nas izvesti napravi put.
Više nemam drugog načina djelovanja nego molbe Onome koji vrlo često ne odgovara. Nemam mogućnost djelovanja. Piskaram i tu po blogovima, ali mi pišemo pjesmice, pokušavamo zaboraviti. Pokušavamo se ne miješati, dosta je bilo, hoćemo živjeti…
Pa živi mi bili!
Post je objavljen 12.12.2014. u 10:10 sati.