Uvijek imam taj problem koji spominjem na početku valjda 90% svojih postova, a taj je da ne znam otkud krenuti nakon toliko vremena odsutnosti i malih milijuna stvari za reći. I pitam se hoću li ikada razbiti taj spisateljsko nezdravi obrazac, ili će to i u daljoj budućnosti ostati samo na planovima.
Unatoč tome, moj zadnji post, koliko god bio star (čak i za moje standarde), ostavio je neke nerazriješene stavke koje kao bloger ne možeš napisati pa ignorirati. Zato mislim da su te stavke, objašnjenje njihovog razvitka ili ishoda u budućnosti, ako ne dobar, onda nužan početak.
Faks - što i gdje?
Da, sve je prošlo u redu i ispalo je kako nisam imala nikakvih razloga za brigu cijelo to vrijeme, tako da danas sretno studiram povijest i talijanistiku na famoznom, toliko željenom FfRi-u.
Posao - da ili ne?
U stvarno nevjerojatnim okolnostima, našla sam novi. Odnosno, brat mi je ga našao (ne na onaj nepotistički način, nego sam zahvljajući njemu saznala za tu priliku) tako da se tu odvila malo- velika manifestacija hepiendinga za mene. Doduše, to je duga priča jer nisam dobivala plaću nenormalno dugo vremena, (pa sam čak napisala ljuti post o hrvatskoj ekonomiji, politici, pravnom sustavu i njegovom odrazu na običnog smrtnika, koji nisam objavila) ali.. jesam naposlijetku. Taj posao sam voljela i mrzila, ali bila sam sretna što ga imam i mogu reći da sam svašta naučila o sebi. Ali i o likerima, vinima i tartufima.
Čak sam dobila priliku za honorarni poslić u muzeju od pet dana i to je bilo genijalno i presmiješno iskustvo (da napišem za što su nas i koliko plaćali, koliko god kratko bilo, mislim da bi me netko zamrzio) samo što me nažalost, bolest spriječila zadnjih dva dana.
Zdravlje - jesam li zdrava?
So many tales to tell.
Razdoblje u kojem su se nizale samo loše stvari - prošlo ili još traje?
Trajalo je još neko vrijeme, a onda prirodnim tijekom prestalo.
Ian Watkins - nebitan je.
Iako zapravo ne želim pisati o tome jer imam osjećaj da se time previše uvlačim u negativne misli i sve to negativno opet proživljavam, moram ipak konstatirati da sam prolazila kroz nešto s čime sam se teško nosila, a to je naravno, nedostatak zdravlja. Nakon što sam obolila u travnju ove godine, nizali su se mjeseci u kojima se ništa nije mijenjalo koliko god se trudila, u kojima su se stvari često komplicirale i pogoršavale i s vremenom su se zdravstvene teškoće i bezizlanost počele održavati na meni.
Nakon dimenzije fizičke patnje, ustupila je psihička, koja je zapravo od početka tog razdobolja bila prisutna, samo ne u jakoj mjeri. Mislim da sam bila slika i prilika klinički depresivne osobe koju više ništa ne može usrećiti. U nekoliko sam navrata pročitala da kronični bolesnici imaju velike predispozicije za razvoj depresije, a i da sadržaj moje dijagnoze može rezultirati psihičkom nestabilnošću, i to je za neke ljude, poput mene i mojeg iskustva, jako istinitio. U tom teškom razdoblju bolest je bila centar moga života jer me sputavala u gotovo svim dotadašnjim životnim radostima. A ono što sam i dalje mogla raditi, nije me toliko veselilo usred svog tog očaja i beznađa. Shvatila sam da se nemam snage nositi s tako nečim kroz duži vremenski period. Bila sam svjesna svoje sreće budući da nisam imala ni ne znam koliko tešku, ni potencijalno smrtnu, ni terminalnu bolest, ali moram priznati da me ni to nije istinski tješilo. Na logičkoj razini jest, ali na emocionalnoj ta spoznaja nije dublje dopirala do mene i čineći me sretnom.
Shvatila sam koliko je sve to duboko utjecalo na mene kada sam osvjestila da na starije ljude koji su živi gledam tako da si jedva mogu predočiti da je to istina i da u svijetu i životu punom bolesti, može postojati netko tko normalno živi svojim generalno zdravim životom. Ljude u dvadesetima, tridesetima, četrdesetima i pedesetima koji su radili svoje obične stvari percipirala sam kao neke nadrealne junake superiorne ljudima poput mene, koji imaju neku moć i ludu sreću što živi i zdravi. Shvatila sam da sam odmakom vremena usvojila vjerovanje da ja ne zaslužujem biti zdrava i vratiti se u normalan život, da ne zaslužujem biti sretna. U neku ruku zvuči isklišejizirano, ali kada ta snažna emocija postane dio tebe, misao da ne zaslužuješ biti sretan je nešto podrazumijevajuće, a ne sramotni, dosadni klišej. Ne mogu reći da sam bila suicidalna, ali u nekoliko navrata intenzivnog nekontroliranog plača, htjela sam umrijeti jer nisam vidjela smisao u svojem životu. Ostale dobre stvari, lijepe stvari i stvari koje su mi išle dobro za mene bez zdravlja nisu više imale nikakvu vrijednost. Htjela sam ili smrt ili ozdravljenje. Promjenu, olakšanje. I mislim da nitko nije znao koliko mi je teško bilo nositi se s tim, i da bi me svi ismijavali ako bi im rekla koliko ozbiljno nisam bila dobro.
Naravno, s vremenom sam shvatila kako sam razmišljala, kao i da je to poremećeno i neprirodno razmišljanje nasuprot esenciji ljudskog bića. Naše je osnovno pravo biti zdrav. I ne samo zdrav, nego i sretan, bogat, uspješan i tako dalje... Bez obzira na društvo i kulturu kojom smo okruženi, te su stvari za sve nas iste.
Tako sam 20.08., svega tjedan dana prije godišnjice čitanja Metatajne kada sam se zadnji put susrela s pojmom afirmacija, odlučila pozitivne afirmacije učiniti svojom svakodnevnom praksom. Razlog tome je što uglavnom jako dobro razumijem zakon privlačnosti i trebala sam nešto što će mi skrenuti misli s trenutnih teškoća i usmjeriti ih na nešto kreativno i produktivno. I nadasve pozitivno.
Tako se u rodilo moje apsolutno obožavanje afirmacija koje i dalje koristim svakodnevno i koje ponavljam, apsolutno obožavam.
U retrospektivi, sada na to vrijeme gledam sjećajući se samo lijepih stvari, kako to uglavnom ljudsko srce radi pri pogledu na prošlost nakon određenog vremenskog odmaka. Ali da nastavim, prva stvar koja mi se dogodila kada sam se počela vraćati u normalan život, bila je jedanaest dana nakon početka korištenja afirmacija, a radilo se o čarobnom danu s frendicama nakon kojeg za mene emocionalno više nije bilo isto. Ne znam kako, ali preko noći mi se dogodio neki klik u glavi i preplavio me točno ovaj divan, oslobađajući osjećaj - "bolesna sam, ali boli me k., boli me k. što sam bolesna". I nevjerojatno je koliko stvari postaju lakše kada vaš počne boliti k****. Do toga dakako, treba doći, ali kad jednom dođete, totalna nebriga i slanje svega lošega u pm je neosporivo odličan, jak pozitivni osjećaj koji će vas dovesti do još boljih osjećaja i stanja. Nakon dvanaest dana sam otkrila i jednu odličnu meditaciju (koju ću linkati jednom prilikom nadam se) koja mi je značila sve na svijetu, bez pretjerivanja. Devet dana nakon toga sam čak otišla van i napila se (ni ne ozdravi a već pije, nenormalno pohvalno, znam), što bi do prije tjedna bilo potpuno nezamislivo, i tako još u dva navrata, i nadoknadila propušteno i živjela sretno do kraja života.
Ne baš zapravo. Jer sam opet bolesna u trenutku pisanja. Dva i pol tjedna dijabolične grlobolje niotkud, koja se ne smiruje ni pod razno i zbog koje se poželim probosti tu i tamo, ali ovoga puta je drugačije. Ovoga puta mi je s nosom sve u redu, ovoga puta me ovo ni najmanje ne pogađa na psihološkoj razini. Više mi to nije jedina stvar u životu, ne može me uništiti kao nedavno. Uskoro krećem u potragu za novim, ozbiljnijim liječnikom u Rijeci koji će valjda naći neki lijek za mene ili ako ne, koji će mi dati neki vrijedan savjet. Taj proces me stresira unaprijed, ali nužan je...
P.S. Zapravo sam o puno toga htjela pisati, ali shvatila sam da mi se ne da i da bi previše opteretila ovaj post novim tematskim jedinicama. Drugom prilikom, uskoro, nadam se.
Caitlin
Post je objavljen 22.11.2014. u 20:44 sati.