četvrtak, kolovoz 19, 2010
Snova se izjutra ne sećam
i zato se probudih na tren
tek na kratko
da zapišem kako sam tebe sanjao:
"vidim ledja moga andjela
tvoja
i ona radjaju demone strasti
u meni"
Dodirujem te željno
kao jezik zrelu smokvu
da joj oseti nabreklost vlagom
koja se pod pritiskom vrška
slatko i meko raspukne
u ružičaste polovine
tvoga ukusa i mirisa
I uživam.
A da li te uopšte smem
još uvek ovako voleti?
Eto,
govorim o dodirima
a ruke mi se u drvene čekiće premetnule
preteške i hrapave za nežnost
pa ti stihove pišem klinastim pismom
koje dobuje čavle slova ovih reči
po ploči od gline već stegnute u sebe
i jedino moje ime pisaljka po uglovima zaboravlja
jer ti
mome dodiru samo težinu još osetiti možeš.
Da su mi prsti
plisakavice u plićaku
da su moji pogledi
leptiri u mraku
a dodiri
senkama krajevi
da me tetive mojih nogu
kao strelu u tebe mogu odapeti
a šake mojih ruku
tvoje grudi u toplo sobom obuku
kakve bi snove
ti i ja
mogli jedno drugom pružati
bez budjenja da se zapišu
jer bi uvek prisutni u nama bili
i danju i noću
ljubavi moja
(za prvo slovo moje azbuke)
19. 08 2010
Post je objavljen 21.11.2014. u 21:39 sati.