Dakle, kao što smo obećali dugujem Vam zadnji odlomak iz prethodnog posta.
Imao sam zadnja dva dana neku besmislenu utrku i totalno zaboravih na obećanje.
Gdje smo ono stali?
Znači spustili smo onog nesretnika niz Zrmanju i nakon toga me žena prekinula.
Eto!
Zadnji odlomak trebao bi donijeti malo uzbuđenja i neizvjesnosti svim zdravim i radno sposobnim ljudima koji znaju da su živi jedino po tome što dišu i jer im kuca srce. Pod uvjetom da kao i ja čitav svoj radni vijek rade za privatnika.
Znam dosta ljudi zaposlenih u državnim službama čija me priča uvijek rasplače. Plaća o kojoj mi topovsko meso možemo sanjati, a njima teško. Jebi ga, božićnica (šta je to?) ove godine samo 1500 kuna, a regres i 14. plaća kasni.
I otkad znam za sebe svaki odlazak na takva mjesta moliš Boga da sve prođe kako treba jer si manji od makova zrna budući da tvoja sudbina ovisi o nekoj SSS vještici čija je kompetencija istovjetna onom Bošnjaku s lopatom na trokutastom znaku 'radovi na putu'.
Za one koji žele znati više nek' stave Mamićev isječak na 1:32.
Iz osobnog iskustva znam da se između 8 i 9 ujutro nikad, ali NIKAD, ne zovu državne službe. Za razliku od privatnog sektora tu se ne kuhaju brzinske nesice već se rastežu rešoi i čeka se da uzavre voda za jedan dobar, jaki turkiš. Taj se ritual nikad ne smije ometati.
I zato mi je sve odavno postalo smiješno.
Sanjari se o nekom standardu, o nekom dobrom životu, a hrvatska glava ostala u nekoj fantomskoj bregovićevskoj Jugoslaviji.
A SAD ZADNJI ODLOMAK
Dakle, 18. je u mjesecu. Rečeno je da će plaća biti 15. ali kad si zaposlen u privatnom sektoru to se nikad ne uzima zdravo za gotovo. Dan, dva, tri ... ma doći će jeba joj pas mater. U državnim službama 15. u mjesecu traje neizvjesnost da li će plaća biti uplaćena do 12 ili iza 12 i ako je kojim slučajem iza 12 pojedinci bi bili spremni izaći na ulice i glasno prosvjedovati.
U privatnom je sasvim normalno da kasni.
Doći će, jebo joj pas mater!
Nismo od jučer.
Postoje ljudi koji nakon godina i godina rada u takvim tvrtkama i dalje uredno hodočaste bankomat na dan kad im je rečeno i svaki put se razočaraju. Za tako nešto trebaš biti ili nepopravljivi optimist ili obična budala.
E, sad! Slijedi moj recept koji će unijeti uzbuđenja svim onima koji su odavno prestali igrati loto, svima koji se ne zovu Nada (jer nada umire zadnja) i svima kojima je jedino uzbuđenje u životu povezano s nečim lošim.
Ovo je nešto stvarno fenomenalno.
...................................................
Prošle godine mi je na radnom mjestu bio neki stari Australac. Po mojoj procjeni čovjek je napusti Murter dva tjedna nakon bitke na Neretvi. Bijela majica, bijele hlačice, bijele bičve, bijele špagerice. Čovjek se sa mnom raspričao jer sam mu bio baš fora i onda me mrtav ozbiljan nešto pitao. Na prvu sam mislio da se zajebava, ali ispostavilo se da ne. Pitanje je glasilo:
- A reči ti mene jel istina da tu u Hrvaška ljudi rade a ne dobiju plača?
Kad sam mu rekao da je toliko se smijao da je čak rukom malo lupao po pultu.
Eto!
......................................................
Dakle, vrijeme je uplate osobnih dohodaka. Zaposleni u javnom sektoru prolaze kraj Vas a na zadnjem sjedištu svojih automobila hrpa vrećica s oznakom lidl, miler, plodine i nezaobilazna dva paketa wc papira. Ljutito odlazite na bankomat, osjećate se idiotski dok prilikom ukucavanja šifre lijevom rukom zaklanjate desnu ( radi rumunjske mafije), izlazi kartica, izlazi papirić, živčano trganje, pogled .... i slijedi Mamićeva izjava na 1:32.
Kako pogrešno!
Sve što treba napraviti je promijeniti pristup.
Dakle, zamislimo da je predbožićno vrijeme. Plaća treba doći 15. u mjesecu. Nema je. Rashodi, izdaci, obaveze i sve ono drugo što Vas ne zanima su preveliki. Traje božićna shopping groznica. Još jedna kapitalistička izmišljotina ala team building.
22. je u mjesecu. Tjedan dana.poslije E sad je već OK. Možda je čak i sjela.
Idete na bankomat. Gurate karticu. Ukucavata pin s obaveznim prekrivanjem ruke radi rumunjske mafije. Uređaj pita - isplata ili stanje? Stanje, normalno. U njemu nešto par sekundi zuji, izlazi kartica, a potom i listić. Spremate karticu, uzimate listić i sad ......... STOP!!!!!!!
Uobičajeno je živčano pogledati listić i nakon toga reći ono što je rekao Mamić na 1:32, a u suprotnom, normalno, od sreće zaigra brk. N ije mala stvar kad znaš da ti neće isključiti struju.
Dakle, pogled u zrak, papirić se presavije i sprema u džep. Odlazi se kući. Primijetit ćete kako traje ta slatka neizvjesnost kako ono kad držiš listić Binga i čekaš izvlačenje.
Dolaziš doma. Mali Ivica, Slavko, Marica, Petar, Ante, Tamara, Božica, Viktor, Šime, Zorica, (njoj je Tuđman trebao biti kum, ali je umro dva tjedna prije nego se rodila) Bartol, Frane, Igor, Sanja, Matija i Ines viču:'' Došao je tata, došao je tata!''
Obitelj se okuplja oko stola. Tata vadi papirić. Dva sata ga trese ludilo.
Osmijeh Došla je. Grljenje i ljubljenje žene u sljepoočnicu. Usklik!
- Ženo, i mi ćemo imati tuku za Božić!!!
U suprotnom Vam uvijek ostaje Mamić na 1:32 ....
Post je objavljen 19.11.2014. u 12:13 sati.