sve to ti je kak normalno i ni se za čudit, kak se veli: ništa ljudsko nije mi strano (homo sum, humani nihil a me alienum puto, terencije), svi kad-tad postanemo venerični, pojave se neke čudne pjege, hrčemo, prdimo, imamo proljev, pljučkamo kroz gebise, fuflamo, tiktakaju pejsmejkeri, uzalud futranje hormonima, redovno friziranje, velnesi, plastike, fileri, fasadeksi...porez na budale, taštinu i hohštapleraj. uostalom, estetika je vrlo fleksibilna stvar. no, neke druge stvari su još fleksibilnije, i pokrivaju sve ono što je najbitnije. nekome je samo vizualni dojam prema van, prema publici i kojekakvim zamišljenim idealima. no stvarnost je nešto čisto drugo. nekome je bitniji umjetnički i emocionalni dojam prema osobi koju voli. i ne treba ništa više.
iako mi sama pjesma od novkovića nije nekaj (nipošto nemam ukusa za takvu vrstu glazbe, ha, ha) ipak su lijepo značajne riječi "...čitam te ko knjigu..." ... duboko razumijevanje, empatija, bez mnogo riječi, objašnjavanja, znak potpune pripadnosti i povjerenja. bez zadrške, promišljaja, analitike, razumske razudbe, čak riječi... bespogovorna jednostavnost dviju osobnih istina. koje su, kao i svaka istina, istovjetne! jer, istina je samo jedna, ma kako je mi tumačili. činjenica. fakta. koju ne treba dokazivati. jer je bjelodana i podrazumijeva se kao apsolut i jedina mogućnost suživota dvaju srodnih bića
i lijepo je svjesno se prepustiti veselju i kvalitetnom životnom sadržaju, bliskosti i povjerenju, bez zadrški, "planova". i spontanost uvijek urodi dobrim plodom: razumijevanjem, prijateljstvom, naklonošću i inspiracijom, životnom radošću. jer, jedno je kad se nečemu prepuštamo svjesno i svojevoljno, kao aktivni akteri, a drugo je kad nas nečija sebična i primitivna taština "prepušta" i "pripušta" drugima kao stvari, obične upotrebljene predmete osobne zabave. sijedi vidi ono što je takvim slijepcima nedostupno.
tamo gdje kultura nije poza, nije fraza, nije naslikavanje i hvalisanje, nego istinsko prožimanje životne radosti i svakodnevnice. nije stvar dobiti inspiraciju i napisati stihove, nego znati i objektivno ih sagledati. amaterizma ima i dobro da ga ima, inače se nikad ne bi iznjedrio ni jedan umjetnik van formalnog školovanja. moglo bi se o tomu ozbiljno diskutirati.
a nagrada među toliko umjetnika koji su sudjelovali sa svojim radovima znači istinsku kvalitetu, a ne nekakvo fejs lajkanje ili nabijanje komentara na kojekakvim blogovima.
gleč, ja ne pričam javno kaj delam za obed, to se ne dotikavle nikog, nit se špinčim sa svojim privatlucima, a ona slička s onim kvrgavim debelim nogicama u pretijesnim tajicama (ha, ha, ha, sve su to prirodni hormončići, nema niš dodatne kemije, ha, ha) iza kojih je gomila knjiga, stvari, boja i oblika, ne znači da je netko šlampav i prljav, nego samo da nema fokus na formi, nego na sadržaju. a sadržaj prostorije je ugođaj, osjećaj pripadnosti, ugoda, opuštenost ili već ono što odgovara trenutku i raspoloženju. razigranost, rasplesanost, vedrina, dinamika, ni slučajno teška atmosfera budoara. u sobi sa slike žive ljudi, vesele se, ne samuju, druže se, vole, plešu, viču, pjevaju, spavaju, jedu...a životinje mi, eto, također napreduju.
a sad malo o nerazumijevanju
nepoznavanje dijalekata je ipak falinga nedovoljne kulture i obrazovanja, odnosno zanemarivanja različitosti. ak se neko potrudi da kuži držića, vučičevića, marulića, balotu i gervaisa, onda bi trebalo da se drugi potrude naučiti nešto o kajkavskom, zagorskom ,zagrebačkom etc. govornom području.
kaj se tiče dijalekta, jeden štokavec kaj se priženil v moj kvart me ni štel pozdravlat v haustoru. je, moj kinderštube mi ni dal mira i ja sem ga navek pozdravlala kak se šika:
- dobar dan, sused, kak žena, kak deca.
belo me spogledaval i nikad ni bu ni mu. onda mu valda počelo ič na žifce pa me jemput pozdravil na štengama. rekel je:
- bok!
jbt miša čačinog, šmrklivec bu mene, staru tetu spozdravlal z "bok". onda sem mu čist pristojno rekla:
- čujte, sused, je da se naša deca skup igraju f špilšulu, ali kad bumo skup popili fasl pive, onda bumo na "bok".
on me pogleda onak zmotano i pita:
- a odakle ste vi, gdje ste se rodili?
- tu v zagrebu, na svetom duhu. mama mi odrasla v palmotićevoj, ja kod petrove, tata na jelačić placu. a zakaj pitate, sused? kakve veze ima, pa niko od naših tu ne živi ab urbe condita, svi smo mi odnekud došli.
- pa kakva ste vi onda hrvatica!
- ??? kaj vam to sad znači, sused?
- pa ni jedna prava hrvatica ne kaže deca, i tako se seljački izražava,
pih!
evo ti visoke kulture i znanja povijesti koja sumnja u moje hrvatstvo i rodoljublje zato kaj govorim kajkavski. u zagrebu! ma zamisli! očito ta silna hrvatina nema pojma da su se u zg još u srednjem vijeku, kronike pisale na narodnom, kajkavskom dijalektu, dok su njegovim brdinama vladali turci, mlečani, na žalost, najmanje hrvati.
fujtajfl!
o raznoraznim ucviljenim penelopama i lopama
prava penelopa je ostala u odiseji, sve ostalo su imitacije, s nickom ili bez.. znak lažnosti nije u imanju ili nemanju slobodnog pristupa, s nadimkom ili ne. nekaj ne štima s tom logikom tko je tu tko (gajo petrović). doduše, upotreba imena/nicka/nadimka, da se zna o kojoj se, makar virtualnoj osobi radi, je stvar imanja ili nemanja muda. sve ostalo je internet-manipulacija drugom osobom, publikom, djetinjarija, igrice... ono tipa: akteri na pozornici, a vesela publika gleda i navija. ko one sapunice u nastavcima, suljoman i huremija, tak nekak.
btw, ovdje nisam bila ulogirana i nisam puno pisala, no imala sam uvijek isti nick, da se zna koja osoba komentira.
a isto tako treba imat muda se dozvoli komentiranje bez predrasuda.
da, još treba dodati da je javno prepucavanje s iznošenjem intimnih detalja vrlo neukusno, neumjesno i nedostojno. pogotovo ako se želi aludirati ne neku zajedničku prošlost,. nisam involvirana, no sve mi smrdi na tak nekaj, pa, sereko, kad je već tomu tako, onda da i ja napišem koji redak. bajdvej, o internet-manipulatorima, stalkerima, onima koji žicaju tuđi pass da bi pogledali njemu inače zatvorene stranice, raznorazne blogače, fejsbukače i slično, poručujem srdačno neka budu slobodne da mi se obrate za "prijateljstvo". a o svojoj ljubavnoj prošlosti sigurno neću pisati public. lepi pozdraf, penelopa više ne postoji, kužiš? ne postoji. moš ti pisat pjesmuljice, sve je ostalo samo na stihovima. danas žene isto čekaju svog čovjeka da se vrati iz tuđine, no znaju dobro što čekaju. barem se nadaju jer je velika vjerojatnost da će im se osoba vratiti. onda, u homerovo doba, ništa nije bilo sigurno. danas jedino ako sam nisi siguran, onda niš drugo nije sigurno. ako si siguran, onda su u igri murphyjevi zakoni, ili, još gore, šredingerova mačka. zakon velikih brojeva. vjerojatnost. u najboljem slučaju imaš pravo ili nemaš. no to ćeš vidjeti -sutra.
sutra je novi dan.
ccc, stvarno je ovo blagoblogarenje ponekad naporno. ;)
Post je objavljen 11.11.2014. u 18:43 sati.