Vodili smo ljubav pred radoznalim očima.
Skidao si moje haljine, milovao moja bedra, ljubio moje grudi.
Drhtala sam ogoljena,
Dosezala vrhunce, doticala oblake, padala na koljena i ponovo se dizala.
Kupovala sam svoje vrijeme, darivala sebe i svoje snove, uzimala tvoju poetičnu dušu, hranila gladno srce i smrznuto kameno tijelo.
Ponekad mučiš me tišinom. Beskrajnim prostorom prašine i praznine. Hodam kao izgubljena rasplakana lutka.
Tražim i opipavam oblike, što ostavljaš za sobom. Kažu da postoji ljubav. Gorka i slatka. Neminovna.
Ona što ruši i zapovjeda. Hrabri i ispunjava. Hrani i oduzima.
Sve si ti to u meni.
Gospodar mojih Snova.
Uzmi me ponovo i ponovo. Zavrti ovaj beskorisni svijet, što svoje jade, bijedu i grijehe sakriva u iluzije.
Zaprepastimo ostatak svijeta.
Uzmi me.
Rukama, usnama, riječima, tišinom,
Grubošću i nježnošću.
Nesanice su moje lutanja do tvoga carstava. Čekaj me pred vratima sa osmjehom koji ne prašta pogreške. Ljubićemo posle smrznute ruke, grlit cemo moje golo tijelo.
Pričaćeš mi svoje male tajne.
Zar sve ovo nije vrijedno, ovoga običnog, ljudskog života?
Post je objavljen 03.11.2014. u 11:10 sati.