Okrećem leđa i odlazim... već dobro znan prizor.
Znam da neće viknuti, zgrabiti me za ruku, znam da mi ne gleda u leđa, znam da ne misli ništa.
Samo odlazi u mraku, koji mi bubnja u ušima.
Više ne puštam ni suzu, stotine sam kilometara od toga, stotine tisuća prohodanih milja sjećanja, koja više ne znači ništa..
I pitam se samo, tko je ukrao moje stihove?
I tražim ih ponekad, tražim ih na najrazličitijim mjestima, u snovima svoje kćeri, u jutarnjoj kavi, u nekim riječima sasvim druge boje i mirisa. Ali okus stiha ne mogu naći.
Pa mi vrišti ponekad u glavi i pulsira srce ubrzano i trčim da nađem bar poneki stih koji će mi vratiti onaj izgubljeni komadić sebe.
I kada okrenem leđa, znam da ću ga možda naći u onoj sjeti i komadiću neutješne tuge
u usamljenosti koja me obuzima, pa tražim tu ruku koja me neće pustiti samo tako.
I koju ja neću pustiti onako usput..jer neću znati i neću moći..
Ali postaje tako lako, nepodnošljivo lako..
otići, okrenuti se na vršcima pete i kliznuti u daljinu, postaje tako posebno lako, kako nije nikada bilo
ne izreći niti jednu riječ, postaje previše lako prešutjeti, ostati u tišini koja ne očekuje..
I hodati, samo hodati, trčati od te nepodnošljive lakoće odlazaka koji su sada lebdeći i prpošni, laki poput toplog jesenjeg povjetarca
I miluju me i prolaze mi prstima kroz kosu, umjesto nečijih prstiju...
Otići, sada je tako lako, zavrtjeti se oko sebe i krenuti tražiti svoj stih.
Pa ispisujem mnoge riječi i već me bole vršci prstiju
Jer riječi su prokletstvo kojem se uvijek vraćam pod cijenu potrošenosti i površnosti
Kao i odlasci...
Post je objavljen 21.10.2014. u 20:15 sati.