Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/danielpostruzin

Marketing

BITI OVDJE I SADA – RASTVARANJE BOLI PROŠLOSTI

Alkohol, droge, seks, TV i "uživanje u klopi" samo su neki od načina guranja stvari pod tepih. Ljudi bježe putem ugode. Njam njam čokoladica, njam njam pivica, njam njam. A ono što zapravo ne mogu probaviti su strah, tuga i bol. Okus čokse prikriva gorak okus prošlosti.
Nema mi goreg od tuluma kad se ljudi moraju naroljati do daske kako bi se "zabavili". A ja si ne mogu pomoći- unutarnjim okom snimam i tražim uzroke tog glupog ponašanja, pa se ni ja na kraju ne zabavim. Sjećanje na prošloživotno bratstvo drži me ponekad prikovanog u tim lošim energijama. Ovaj mi je bio brat, njega se sjećam s Atlantide, s ovim sam ginuo u srednjem vijeku, s njom sam se klanjao živom Kristu. Dajte probudite se, sjetite se! Zašto spavate? Kako se ne sjećate? Ah dovraga....
I umjesto istinskog prepoznavanja gledaš u nečije oči koje samo nesvjesno naslućuju tu našu negdašnju povezanost. I umjesto bratske konverzacije začuješ priglupu "Daj, buš si nekaj spil"...
Zašto te ekipa nuka s alkoholom? Jer im je neugodno, ne mogu se prirodno opustiti, a kako ti inzistiraš na trezvenosti još im je gore. Uspavanost želi biti uspavana. Buđenje je opasno, zato ne talasaj! Daj Dudek, buš si rajše jenu spil. To je zapravo nesvjestan bijeg od nagomilanih trauma.

No duhovna praksa, koja u osnovi zahtijeva introspekciju, također može biti samoobmana. Ja se prav za prav bojim duhovnjaka, jeza me prolazi kakvih sam sve osoba sreo. Crnjaci raznih vrsta, oblika i modela prodaju se kao iscjelitelji i duhovnjaci najvišeg ranga. Da ti pamet stane. Znam i ljude koji desetljećima rade na sebi no, iako u osnovi dobrodušni, nisu se gotovo pomaknuli s mrtve točke. Kak pravi Dudeki.
Zašto je tome tako? Dalo bi se naširoko razglabati i odgovor je višeslojan, no prvo što mi pada na pamet su površan pristup, mlitavost i nedostatak rada na razini unutarnjeg djeteta tj. emocionalnog tijela. Možeš moliti do iznemoglosti, vrtiti mantru, raditi ovu ili onu tehniku, ali ako nisi iznutra nepokolebljivo odlučio napredovati, džaba ti sve. Moraš zagristi jako, a ne samo tražiti ugodu, jogicu, masažicu i pokoje astralno putovanjce. Krist je živ, a takva treba biti i vjera! DRUGIM RIJEČIMA, TREBAŠ TEŽITI DA TI SE SRCE ISPUNI GORUĆOM LJUBAVI PREMA BOŽANSKOM. Bog ti mora biti sušta potreba, tvoja prava hrana. A ne ćevapi s lukom.

U duhovne sfere često ulaze slomljeni ili bolesni ljudi i to je pozivnica koja se ne smije propustiti. Karmički, emocionalni ili neki drugi teret te toliko pritisne da nema vremena za nježniji ulazak u duhovnost. Takva je bila i moja priča. Pozivnica sa zlatnim slovima, da ne bi bilo zabune. Pisalo je "Patnjom do buđenja i poboženja". Ah!

Većina ljudi, uključujući i mene, ne voli patnju. Na kraju krajeva, zašto bih je i volio? Maharishi Mahesh Yogi je to prekrasno sažeo u izjavi: „prirodna tendencija duha je da se kreće prema polju veće sreće“. Tako i ja, stremim širokim i svijetlim poljanama blaženstva. Baš poetski.
No ono u što sam siguran je slijedeće- bol nećemo razriješiti tako da bježimo od nje ili strahujemo nad njenim pojavljivanjem ili ponavljanjem. TEK SPREMNOŠĆU DA JE VOLJNO ISKUSIMO, MI JE ISTINSKI NADILAZIMO. Ne kažem da sam doktorirao ovo što pričam, ali kužim princip.

Biti ovdje i sada znači hrabro se suočiti sa svojim najvećim strahom- STRAHOM OD POVREDE. Svi smo kao djeca proživljavali neugodne trenutke, manje ili veće traume i većina toga je spremljena u naša emocionalna tijela (unutarnje dijete). Prirodno je što ne želimo više ikada iskusiti te loše trenutke.
No što učiniti s već pohranjenim neugodnim nabojem koji vapi za oslobađanjem? Sukus svega jest stati u OVDJE I SADA i preraditi unutarnju nelagodu. No problem leži u tome jer oslobađanje podrazumijeva ponovno i voljno prolaženje kroz tu staru vibraciju.
A ti stari zapisi su poput fantoma, ako se njima svjesno ne pozabavimo okrenut će se protiv nas u vidu loših snova, bolesti, nesreća, neuspjeha i negativnih okolnosti. Unutarnje dijete zahtijeva našu pozornost.

Često sam sanjao jedan te isti san. Crna spodoba bi me proganjala po čitavu noć. Skrivao bih se, mučio i stenjao. Trajalo je to periodično tijekom nekoliko godina, sve dok u jednom "snu" nisam zadržao potrebnu razinu lucidnosti da razmislim o tome što se događa. Rekao sam sebi da ne mogu i ne želim više bježati. Moram otkriti tko je taj lik i što hoće od mene. Bio sam toliko umoran od straha i bježanja. Okrenuo sam se i dočekao lika koji je trčao prema meni. Kad se približio shvatio sam da je to jedan aspekt mene samog, neki odmetnuti dio, sjenka koja me muči i proganja. Dakle, nije se radilo o astralnom biću niti ičemu izvan mene samog. To me ohrabrilo, pa sam uhvatio tog lika, stisnuo ga da se ne može mrdati i naredio da se ta odmetnuta energija, a koja njega tvori, vrati u moje pravo biće. Čuo se zvuk šištanja, kao kad se ispuhava balon ili luft madrac. Upijao sam nazad svoju energiju i postao cjelovitiji za taj odmetnuti dio mene samog. Lik se više nikad nije pojavio, barem ne u tom obliku.

Potisnute nelagode, tuga i žaljenje, traume svih vrsta kreiraju ovakve fantome. Prema grozničavim licima koje viđam na ulici, rekao bih da ih svi imaju. I svi pokušavaju pobjeći od tih svojim "unutarnjih stanara" na bezbroj mogućih načina. To je ono kad Tolle otvoreno kaže kako su ljudi ludi. Nasmijalo me iskreno. Makar nije smiješno, kad bolje razmisliš.

No sve je to kratkotrajni bijeg, a od svoje sjene ne možeš pobjeći. Alkohol ispari, klopica se brzo preradi u želučeku i ti trebaš novu dozu. Jebate, počeo si se buditi, a to ne želiš! Tvoja ti supruga više nije dovoljna za seks, pa umišljaš kako si Brad Pitt i da sve žene svijeta samo na tebe čekaju. Malo bi si omastio brk, ha? Znam te ptico. I ne krivim te. Jer ti samo želiš mir, bio toga svjestan ili ne.
Sveukupno ludilo raste jer ljudi ne prerađuju svoja sranja, da se tako direktno izrazim. Muka mi nekad dođe od spavača iskolačenih očiju. Odem u dućan i strah me da me ti zombiji ne napadnu. Time želim reći da me grize njihova niska frekvencija, poput kiseline. Kao da je na mene netko istovario kantu za smeće.

Sva sreća da je nekaj uvijek na akciji pa im barem donekle zaokuplja pažnju, taman da uspijem zbrisati van i u većoj mjeri sačuvati svoju vibru. I pitam se onda koji k ovdje radim. Vrijeme je da počnem uzgajat svoj vrt. Nije baš da mi se kopa po zemlji, ali je manja šansa da me se zombiji dočepaju. I čemu svi ti silni šoping centri? Nitko kao nema love, a centri niču ko gljive nakon kiše. Šiznem kad se ekipa vikendom sprešetava po tim smrdljivim centrima, a Sljeme je maltene prazno. Klincima tutnu mobitel u ruke, piju kavu i snimaju dal netko njih snima. Pa se slikaju za fejsić, gle kaj sam jeo, gle kaj sam pio. Koga zabole ona stvar što jedeš i piješ? Ili to ljude fakat zanima? Sudeći po broju TV emisija, u ovoj se zemlji sve vrti oko hrane. A šta da ti kažem onda, slikaj se i ti ako si debil. Ja ću se radije pitat kamo sve ovo vodi i gdje ću završiti kad napustim ovo tijelo. Gdje god završio, nadam se da neće biti fejsa.

Elite su osmislile konzumerizam ne samo kako bi zaradile što više love već da te drže u hipnozi i nesvjestici. Njihovi potrčci dobijaju pare, a oni, prave gazde, briju na moć. Kome nije jasno kako ovaj svijet funkcionira neka obavezno pogleda film "They live" od Carpentera. I ne želim čuti da je to teorija zavjera. Odavno je to činjenica, a ne samo teorija nekih tamo gikova koji nemaju komade ni stalan posao pa se bave pizdarijama i poluistinama.

Ma... dosta je bilo sranja, slažeš li se!? Idemo se više trgnuti i probuditi. Idemo se centrirati.

Patnja (prošlost) može se, dakle, rastvoriti jedino bivanjem u sadašnjosti, jer punim prisustvom u sadašnjem trenutku dopuštamo prošlosti da se iskupi i pročisti. Životna energija u nama i oko nas jest ta koja nas čisti, a mi moramo stati i dopustiti joj slobodan protok.
Biti ovdje i sada znači ne negirati prošlost. Ukoliko postoji neka vrsta duga (nerazriješene energije, uvrijeđenosti, ljutnje, emotivne povrede…) sada je prilika da se toga oslobodimo. Tek tada možemo istinski dalje. Prihvaćamo sve što nam se dogodilo kao dio našeg puta - ne krivimo sebe, situaciju ni druge ljude. Ne bježimo od ničega jer ni nemamo kamo pobjeći. Stoga postojimo ovdje, suočavamo se sa svime i postajemo slobodni. Sloboda znači rastvaranje patnje, odsustvo straha da će se bolne situacije zauvijek ponavljati.
PROŠLOST IMA SVOJ ROK TRAJANJA DO ONOG TRENUTKA DOK JE U POTPUNOSTI NE PRIHVATIMO I ISPUNIMO LJUBAVLJU.

No mi ne pokušavamo prisilno zavoljeti sve neugodne situacije i ljude, već osvijestiti važnost tih događaja za našu sadašnju svijest. Normalno da se nećeš siliti da zavoliš nekoga tko te duboko povrijedio, ali mržnja i ne pružanje oprosta isto tako nisu rješenje. S ljudima koji nas vrijeđaju ne moramo biti prijatelji niti s njima komunicirati, ali moramo pronaći način da otpustimo negativnu energiju koja je u nama zapela uslijed njihovog ponašanja i postupaka, ili bolje rečeno naše reakcije na njihove postupke koja je i izazvala zastoj energije. Životna energija mora se kretati. Ako se ne kreće, živiš li uistinu?

Bivanjem u ovdje i sada sjećanja i ljudi od kojih smo svjesno ili nesvjesno bježali napokon dobivaju priliku ući u naš život.
Ovo pričam iz svog vlastitog iskustva. S nekim se ljudima nisam razišao u lijepim energijama. I to nešto je ostalo visiti u zraku, kao neka praznina koja je tražila točku na i. Nisam se time svjesno bavio već me je život doveo u situacije gdje su sve te stvari došle na naplatu, kao prilika za izglađivanje energije kako bih mogao dalje, na neki novi nivo. Nisam ni bio potpuno svjestan da nosim tu neku vrstu tereta.
Zadnjih godina sudjelovao sam na mnogim sajmovima, a poznati ljudi iz bliže i dalje prošlosti su jednostavno nadirali. Ne možeš pobjeći, s druge si strane štanda i to je tvoje radno mjesto. A prilaze ti ljudi koje nisi vidio godinama i ... događale su se lijepe stvari. Ljudi bi mi prišli, zagrlili me, osjećalo se da teret koji je i bio među nama jednostavno otpada. Mi smo se izgleda morali fizički sresti, kako bi se proces dovršio do kraja. To je bilo vođeno s viših razina. I tada sam se svjesno otvorio za taj proces iscjeljenja. Naravno, prilazili su mi i poznanici s kojima nikad nije bilo trzavica, ali nas je život jednostavno odveo drugim putevima. I kod tih se susreta nešto zavrtilo u energiji, krajcali smo se na tren i zatim opet svatko svojim putem, do slijedeće prilike.
Ta konačna spremnost za suočavanjem s prošlošću pomiče nas u jedno novo stanje svijesti gdje se neke situacije sada mogu činiti znatno drugačije. OVAJ PUT MI, UMJESTO DA BJEŽIMO, SVJESNO PROMATRAMO.
Naša reakcija više nije automatska već vođena višom mudrošću. Osvještavanje otpora i prestanak bijega daje nam osjećaj sigurnosti iz nas samih, a ne iz vanjskih izvora. U tom stanju kažemo- neka kroz mene prođe sve što mora proći. Na ovaj način zaista možemo dubinski promijeniti svoj život, a u nekim situacijama po prvi put u životu reagirat ćemo iz ljubavi, za razliku od dotadašnjih reakcija baziranih na strahu i/ili obrani. I tada, prihvaćajući prošlost, mi dopuštamo budućnosti da bude stvarna, da uđe u stvarnost sadašnjosti. Naše panično trčanje prema budućnosti napokon prestaje i mi joj dopuštamo da se jednostavno obznani, materijalizira, na potpuno spontan i nenaporan način.

BITI OVDJE I SADA ZNAČI POTPUNO PRIHVAĆANJE ONOG ŠTO JEST, ŠTO NAM SE TRENUTNO DOGAĐA. No, ako u sadašnjosti trpimo veliku bol ili neugodu imamo puno pravo promijeniti tu situaciju. Samo treba paziti da se ne radi o još jednom bijegu od odgovornosti ili nespremnosti da se pređe granica komforne zone čime zapravo blokiramo svoj rast.

Bivanje u sadašnjosti omogućava snažno pročišćenje karmičko/emocionalnog tereta. Ovo je caka koju majstori bivanja u sadašnjosti (npr. Tolle, Kinslow) rijetko ili čak uopće ne spominju. To je razumljivo, jer njihov modus operandi počiva na višoj razini i ne zamaraju se s pojmom "čišćenja". Zapravo, oni su svoje odgulili putem katarze, brzog čišćenja lišenog dugotrajnog procesiranja, nešto poput kvantnog skoka u svijesti.

No, za većinu nas, čini mi se kako su ta čišćenja gotovo neminovna. Hrpa toga što si potiskivao ili prikrivao napokon izlazi na svjetlost svijesti koju sada odlikuje tvoja nepodijeljena pažnja. I ti si trebaš dati volje i vremena kako bi sve preradio.
Ukoliko nemamo odmak, ovo pročišćenje može se činiti kao da se bolna prošlost ponavlja bez ikakve mogućnosti izlaza, uvijek iznova, poput pokvarene gramofonske ploče. Ovo u nama može izazvati jaku tjeskobu, osjećaj kao da želimo iskočiti iz vlastite kože.
I što tada činiti?
Ne samo puko prihvaćati sadašnjost i sve ono što nam dolazi, već pokušati PRIGRLITI sadašnjost (ljude, uvjete, okolnosti...). Razumijete li razliku?
Prihvaćanje može biti duhovno nametnuta teza, nešto što je potrebno odraditi, a zapravo ti je muka od same pomisli.
No kada nešto prigrliš, u tebi je živo prisutna energija poštovanja prema tome što se ispred tebe nalazi. Ti uviđaš svetost toga što jest. Ti si zahvalan za to što jest. Uviđaš nužnost toga što jest. Tek tada pričamo o pravom prihvaćanju.
Kako naučiti prigrliti? Nisam siguran kako, prije bih rekao da je ovo sposobnost koja se spontano javlja nakon dugog rada na sebi, možda kao neki majstorski "potez" za kojeg nema prave škole. Ili si jednostavno duboko umoran od svega i ne vidiš drugog izlaza.
Bilo kako bilo, pokušaj to jednostavno voljno učiniti ili iskušaj ovu metodu koju baziram na "Procesu prisutnosti" autora M. Browna.
Rad na ovoj razini pomiče brda i planine, da se tako izrazim. Pet puta sam radio "Proces prisutnosti" i trebala bi mi zasebna knjiga da opišem te doživljaje. Stvar funkcionira, narode!

1) Kroz stanje potpune prisutnosti prepoznati neki neugodni obrazac koji se ponavlja.
Npr. spoznaja da svaki put kada radimo za nekoga budemo financijski zakinuti.

2) Otkriti uzrok ponavljanja (događaj) i osvijestiti pozadinsku nelagodnu energiju (pripadajuću emociju) koja izranja iz dubine našeg bića.
Npr. sjetimo se da nam je u nekoj situaciji dok smo bili dijete bila obećana nagrada ako nešto napravimo, ali tu nagradu nikad nismo primili i stoga smo se osjećali iskorišteni i izigrani.

3) Svjesnim promatranjem dozvoliti postojanje te negativne vibracije i promatrati kako se ona spontano mijenja i raspršuje.
Npr. svjesno promatramo energiju ljutnje i osjećaja povrijeđenosti i iskorištenosti. Nema potiskivanja, već namjerno doživljavamo i prolazimo kroz te neugodne osjećaje uz važnu napomenu da većim dijelom našeg bića sve ovo promatramo sa strane. Znači, postoji jedan dio nas koji to proživljava i istovremeno jedan dio nas koji je svjestan da to proživljava. Ne smije biti potpunog izjednačavanja s tim stanjem jer ono nužno vodi u automatsku i nesvjesnu priču uma koja se svodi na samosažaljenje i razne druge varijacije samozaborava. U tome nam može pomoći svjesno disanje. Ovo je problematičan dio jer osjećajno ponovno prolaziš kroz nelagodu. No budi svjestan da ta nelagoda nije stvarna, ona je samo bila spremljena u jedan dio tvog bića (poput sjene) i tu ju izvlačiš na svjetlost dana kako bi ju mogao otpustiti/rastvoriti.

4) Kroz promjenu percepcije i drugačije reagiranje (tj. nereagiranje u prvom redu, a kasnije i promjenu misli i emocija koji tvore naše obrasce ponašanja) prekinuti lanac uvjetovanosti čime se stvara temelj nove stvarnosti.

Npr. kažemo sebi kako sada svjesno biramo pozitivne misli i kako naše djetinjstvo više neće imati negativan učinak na naš sadašnji život. Zamišljamo i osjećamo se uspješnim, zadovoljnim i sretnim.


Post je objavljen 14.10.2014. u 20:13 sati.