Ljeto je u Zagrebu, ljeto jedanaestog u oktobru.
Hodao sam danas u kratkoj odjeći, škiljio iza naočala, sjedio na suncu dva sata i još se malko znojio,
izašao sasma mokre kose s plivanja, like it ain't no thang.
Vrativši knjige u narodnu biblioteku nakon dva mjeseca, zapitao sam se na tren opet - isplati li se ovo, kad jedva dočitam 2-3 knjige godišnje?
Pažnja je danas zaokupljena hitrijim sadržajima, pažnja je fragmentirana, pažnja gotovo ne postoji, izmrcvarena ugodom i instantnim gratifikacijama.
Prevagnuo je ipak ambijent, a u to ime, posudio sam još jednom Vrli novi svijet, da sad - s dvadesetgodišnjom distancom - prosudim doima li se ili ne.
Posudio sam i romančić M. Amisa, produljio sam i romančić G. Greenea, jer nekako - svoj nelagodi koju mi izazivaju rečenice - želim doznati rasplet špijunske zavrzlame.
Intrigira minimalistička estetika činovničko-špijunskog miljea do kojega nikad nisam previše držao, još od filmske scene u kojoj MI6 ćate ironično pjevaju, povedeni Santa Lenjinom