Agresivna nervna napetost od najranijih jutarnjih sati - bez ikakva razloga ili povoda,
svakoj logici i unutarnjoj kemiji usprkos.
U mislima rukama probijam stakla prozora, ekran u koji kucam, šutam stvari i ljude,
nastojim naći neki prostor mira ali sitne dnevne komplikacije izbacuju iz tračnica.
Vrijeđa ovaj dan! Iako je naizgled krasan i osunčan,
ali žulja ta ugoda danas kožu, dovodi do želje za struganjem. Žudim za bacanjem u vodu, do koje treba pričekati još sati.
Izluđuju ovakva nepotrebna stanja.
Bah!
pet sati kasnije
vozio sam do napet, zgrčenih prstiju na volanu, s namjerom da vičem, s namjerom da implodiram, na rubu nervnog tika...
...i onda umor udova, mokra kosa, titranje, bridnja, apsolutna ravnodušnost
Kako ugodno razrješenje!
Have I found my drug of choice?
razmišljam - jesam li mogao to i ranije? jesam li mogao to prije pet-šest ako već ne i deset godina? Gospodin Wong tvrdi da nisam, jer da uvijek činim ono što mi interno treba, a ja mu odabirem vjerovati.
nekoliko još sati kasnije
večer - dime se ulične lampe
Oduvijek sam želio napisati krimić.
Dokaze za to imam u papirima starima dvajspet i više godina; naliv-perom, kemijskim perom, pa čak pisaćim strojem začinjana sve neka prva poglavlja, postavljanja scena koje ne vode nikuda, uglavnom u Njujorku, koji sam tada, iz nekog neobjašnjivo nepismenog razloga pisao kao Newyork.
Problem je, što ja ne umijem pisati ništa osim ovih glistavih nekih observacija koje također ne vode nikuda, uz sintaksu siromaškovog krleže,
ali to je manje-više sve što znam
...
Zanima me kakav bi krimić ispisao krleža.
...
Neki, u kojemu tek na kraju romana doznajemo pitanje iz prve ekscitirane rečenice, "Tko su ubili barunicu!?!"
Post je objavljen 06.10.2014. u 10:57 sati.