Usnuo sam sinoć strašnu moru da nastojim
ubiti neko ukleto dijete
bebu koja ne govori i ne hoda ali gospodari fizikalnim zakonima i nehotično
zakrivljuje vrijeme i vraća mrtve i uništava realitet,
koju se ne može zaustaviti, čak ni ubiti, jer tren prije nego umre, izvrće, diskontinuira vrijeme, kvantno skače, okreće stvarnost
u svoju korist a sve bez malicije i namjere,
iz čiste djetinje igre i nesvjesnog instinkta za preživljavanjem.
Sve još postalo je gore nakon somnabulne spoznaje da je ta beba zapravo moja i da
ne samo da moram, da sam prisiljen, već da je i
želim ubiti.
***
probudio sam se u očajničkim, potanko isplaniranim, samoubilačkim dinamitnim eksplozijama, tahikardan
jeo pahuljice, obukao se isto kao i jučer, vozio i zastajao,
došao na posao,
gledam dalje u dan i trudim se istisnuti sve noćne emocije planovima
***
čim dan malo zaslini, nestane mutnilo uzduha,
i jadnoća smrdljivog industrijskog predgrađa dolazi bolje do izražaja. Svako jutro, godinama već, kroz uredske prozore u određeno doba dovijugaju
nekakvi misteriozni septički vonjevi koji oblijevaju čela hladnim znojem.
***
Jutro je tužno, ali ne i toliko tužno kao frontmen koji je sinoć odzvanjao iz pravca jezerskog festa
nošen i distorziran listopadnim noćnim vjetrom, s naramkom očajnih tehnika animiranja publike i održavanja okolnog radnog građanina budnim.
Zaspivao sam u toj tihoj buci i razmišljao kako mi je drago da sad nisam on.
Post je objavljen 03.10.2014. u 11:27 sati.