Marketing
2. X. 2014.
Jutro je danas bolećivo, duševno slabunjavo
miluje obraze mlačan dah, navodi čovjeka na glavobolju ili ennui,
i bez neke potrebe.
osjeća se u zraku neka odalečenost, a opet - i neka bolesna ugoda. Koliko će se danas toga konstruktivnoga dogoditi?
***
Jučer sam čistio i premetao svoju nastambu, razmišljao o bacanju, radio mentalne popise onog što
leti, tražio dugo zagubljene stvari,
premetao po rukama tešku metalnu gitaru i pitao se - po već neki put u zadnjih pet godina - prodati je ili zadržati iz estetskih razloga?
za predah žustro svirao i loše pjevao, ostajao bez glasa i opet ljutito zaranjao u prašinu, u zametnuto, u nevažno, tražio i nenalazio kapodaster i kušao se sjetiti jesam li ga davno možda nekome posudio, uplitao se u kilograme kablova i vunu od prašine, čistio suvišno s računala, pa opet iz stvarnosti, gledao sumnjičavo knjige, naročito one koje u dvadesetak godina nisam niti jednom rastvorio
zatrpavamo se svakodnevno, nesvjesno, linijom bez otpora, pasivno, no ima i dublji neki moment u svemu tome jer predmeti koje smo skupili ili zadržali ovaploćenje su značaja naših života; moja
biografija ima smisla jer sakupio sam parsto knjiga i klupko gitarskih kablova i još štošta,
što možda više ne znam ni što je.
***
Ponekad, kad u poluvečeri čitam na balkonu, odnekud sa strane, izvan perifernog polja, čujem
tihi glas kako baja: ubojstvo! ubojstvo! i onda, uspaničenih već stanica, ustanovim
that's it's only my wife, trolling away,
priljubljena nosa na staklu balkonskih vrata, šapuće dugo i jezivo u odškrinuće vratnih okvira, pa se onda smije.
Jezive znaju biti te tihe večeri!
Post je objavljen 02.10.2014. u 10:38 sati.