kiša,
nemir misli,
razdraženost nerva,
trosatna dosada
zalio me auto po svijelim hlačama
kako glup dan
kako uobičajen
koliko je preporučljivo uopće svakodnevno bilježenje, pažnja na pojedini dan?
i najljepše su stvari - zavodljive recimo guste trepavice na krasnome licu - na mikroskopski pogled
debla iz čijeg korijenja, iz samog našeg mesa
vrve čudovišne gnjide,
sve je ružno toliko izbliza, kristalno gledano, Gullivera su grozili obrazi puni kratera od pora u Brobdingnagu,
svaki je dan pojedinačno u životu nakupina gnjileži, lošeg raspoloženja, nekog irelevantnog poraza i
ona žena u mom uredu nikada za 15-ak-20 godina neće svojoj odrasloj krasnoj možda kćeri a ni samoj sebi htjeti priznati
uopće se možda sjetiti
da je dvajspetog rujna četrnaeste u dva i nešto popodne, sjedeći na rubu
živčanog sloma vikala mužu na telefon da nikad nije htjela to drugo dijete i da joj je svega previše i da više ne može bez sna i s toliko toga, toliko toga,
prije nego je bez riječi u suzama izletila van i negdje drugdje
treba imati snage, mudrosti i dalekovidnosti
za odmutiti pogled, za
biti kratkovidan
Post je objavljen 25.09.2014. u 17:23 sati.