Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/mdv

Marketing

Nellie Organ

Mala Nellie Organ (1903-1908) živjela je nepunih pet godina, ali je postala poznata kao „Mala ljubičica od Presvetog Sakramenta“. Iako nije proglašena blaženom, glas o njenoj svetosti je naširoko rasprostranjen. Dovoljno je reći da je sveti papa Pio X. čuvši za sveti život malene Nellie rekao: “To je znak koji sam čekao!” Papa je već 1910., dvije godine nakon njene smrti, izdao dekret “Quam Singulari” o Prvoj Pričesti kojim je spustio dobnu granicu za primanje Prve svete Pričesti. Naime, u mnogim životopisima svetaca čitamo kako su čeznutljivo iščekivali kada će primiti ovu hranu svojih duša. Premda su već dugo imali uporabu razuma, prevladao je ipak običaj čekanja sve do uzrasta daleko preko 10 godina. Papa stoga ponovno prihvaća starodrevne običaje Crkve proglašene na Lateranskom koncilu, 1215. godine. Ovaj je Koncil inzistirao na nužnosti Prve Pričesti za sve koji imaju „uporabu razuma“. No bilo je različitih tumačenja kada nastupa uporaba razuma. Tako su do tada mnogi teolozi tumačili da se za Prvu Pričest mora posjedovati znanje i sposobnost razumijevanja veličine sakramenta. Papa Pijo X. bio je drukčijeg mišljenja, kao nužnu pretpostavku spominje posve jednostavno: 1. moći razlikovati dobro i zlo; 2. razlikovati euharistijski kruh od običnoga kruha. To je sve! A mala Nellie mu je bila znak s neba koji je čekao

Image and video hosting by TinyPic

Priča njezina kratkog, ali svetog života počinje 24. kolovoza 1903. u Waterfordu, u Irskoj. Njezin otac, William Organ i majka Mary Aherne Organ imali su četvero djece: Thomas, David, Mary i najmlađa, Nellie. Po krštenju je dobila ime Ellen, ali je zvana Nellie.

„Kad je imala samo dvije godine, uzela bi me za ruku i vodila na misu, pričajući cijelo vrijeme o Svetome Bogu. Cijelo je vrijeme na taj način govorila o Bogu i ne znam gdje je to naučila“ – piše njezin otac. Nellie je jako voljela svoga oca i prvi zahtjev mami, kada je išla u kupovinu, bio je da ocu kupi krunicu. Prve su joj riječi bile imena svetaca i slično, a navečer je cijela obitelj imala običaj moliti krunicu. Majka ju je naučila da ljubi raspelo i velika zrnca krunice i to je navika koju je usvojila i uvijek njegovala.

Smrt majke

1905. obitelj se preselila na otok Spike. Majka je inače bila slaboga zdravlja, ali sada se ozbiljno razboljela. Pobožna i odana, svoje je zadnje mjesece potpuno predala Bogu i krunicu nije ispuštala iz ruku. Umrla je od tuberkuloze u siječnju 1907.

Najstarije dijete imalo je tada samo 9 godina, a otac je tijekom većeg dijela dana bio zaposlen vojnim dužnostima, pa je vrijedna susjeda često priskakala u pomoć. Međutim, kako su djeca bila premlada da sama preuzmu dio odgovornosti za vođenje kućanstva, a pokazalo se da je i Nellie slaba zdravlja, djeca su poslana u dom. Uspravno sjedenje za malu Nellie bilo je bolno, jer je, kako se pokazalo kad je došla kod Sestara Dobrog Pastira, imala skoliozu kralješnice.

Osim Nellie, i njena je sestra Mary bila smještena kod Sestara Dobrog Pastira. Dječaci su poslani u različite škole u Irskoj.

Nellie i sestra Mary stigle su kod sestara 11. svibnja 1907. Tamo su bile okružene uistinu pravom, majčinskom skrbi dobrih sestara i bile su sretne. Nellie je sve sestre zvala majkama. Na dolasku imala je samo tri godine i devet mjeseci. Živjela je još osam mjeseci s dragim sestrama.

Dijagnoza

Mary Long bila je djevojka koja je spavala u istoj sobi s Nellie. Rekla je sestrama da joj se čini da je Nellie često u bolovima, jer je po noći znala plakati i puno je kašljala. Zbog toga je odvedena u ambulantu gdje je svoju hranu dijelila s crnim mačićem kojeg je jako zavoljela. Uskoro se pokazalo da mala Nellie nema samo problema s kralješnicom, nego da ima i tuberkulozu od koje je umrla i njena mama. Kako je bolest već bila uznapredovala u trenutku dijagnoze, doktori nisu imali ni najmanje nade u ozdravljenje te su joj dali još samo nekoliko mjeseci života.

Njena odanost Djetetu Isusu

Mala je Nellie ostala dva mjeseca u ambulanti Svetoga Srca. Njena je medicinska sestra bila gospođica Hall. Bila je vrlo brižna te je često s Nellie znala ostati u sobi cijelu noć. Nellie je na tome bila vrlo zahvalna, te je na svoj nevin i dječji način to i iskazivala: „Sveti je Bog uzeo moju majku, ali dao mi je tebe da mi sada budeš mama.“ Tada bi pružala tanke ručice kroz rešetke bolesničkog krevetića da bi uzela sestru za ruku i držala je sve dok ne zaspi.

Dok je provodila vrijeme u bolnici, mali je oltar s kipićem Praškog Djeteta Isusa neprestano privlačio njenu pozornost. Pitala je sestru Hall o tom kipiću, a ona je objasnila da je to naš Gospodin kad je bio dijete. Nastavila je priču o Kristu i Njegovoj velikoj ljubavi za nas. Dijete je slušalo s velikim uzbuđenjem.

Njen oporavak

Nakon tog događaja sa svom dječjom jednostavnošću često je razgovarala s malim Isusom i na prijedlog sestara izmolila mu je devetnicu tražeći da ju ozdravi. Kad je završila molitvu devetnice, tako se oporavila da je mogla i šetati po vrtu. To je u njoj potaknulo veliko povjerenje u Sveto Dijete Isusa s kojim je sad često prijateljski pričala i kojemu je povjeravala svoje izvanredne molbe.

Kada se uskoro sestra Hall razboljela, Nellie je rekla starijim prijateljicama: “Donesite mi Svetoga Boga (misleći pritom na kipić Djeteta Isusa) i stavite ga na stolac pokraj mene. Želim ga zamoliti da ozdravi Majku. Znate, mene već je ozdravio.“

Dijete Isus pleše

Dok se jednog dana igrala s igračkama, zamolila je Mary Long da joj donese „njenu bebu“ – tako je uvijek govorila o kipiću Praškog Djeteta Isusa. Mary Long nije obraćala pozornost, na što je Nellie ponovila: „Longie, daj mi moju bebu.“ Ona je obećala dati joj kipić, ali s upozorenjem da ga ne smije razbiti jer će Majka Franciska biti ljuta.

Nellie je pažljivo primila Dijete Isusa, zagrlila kipić i ljubila ga, te mu izjavljivala ljubav. Stavila ga je na pod i ubrzo uzviknula ushićeno: „Longie, On pleše za mene! Longie, sviraj!“ Ona je pomislila da dijete umišlja i priča bedastoće. Onda je Josephine došla u kuhinju i također se začudila: „Što je s Nellie?“

Nellie je uzviknula i njoj: „Jo, sviraj! On pleše za mene, a sada i ja plešem za Njega!“ Raširila je ruke i počela skakutati veselo. Nakon nekoliko trenutaka stala je i tužno rekla: „Prestao je.“

„Božje cvijeće“

Kako su mjeseci prolazili, Nellie se opet razboljela. Često su joj sestre znale donijeti cvijeće da joj razvesele teške dane bolesti. „Nije li Sveti Bog dobar kad je napravio tako ljupko cvijeće za mene?“ – govorila bi Nellie. Zbog toga nije voljela umjetno cvijeće i govorila bi: “Pretvrdo je ovo! Donesite mi pravo Božje cvijeće.“

Jednog je dana Mary Long zatekla Nellie kako se vraća u krevet držeći u ruci cvijet koji je, kako je ona zaključila, uzela iz vaze sa stola u blizini. Kad je Nellie vidjela Mary, skrila je cvijet ispod pokrivača. Mary je pitala: “Tko je ukrao onu lijepu ivančicu iz vaze?“

„Nitko, Longie“ – rekla je Nellie.

„Pa gdje je onda? Možda ispod kreveta?“ – Mary se pravila da ga traži. Nellie se na to nasmijala i pokazala cvijet koji je skrivala ispod pokrivača.

„O, ti mala zloćka! Reći ću Majci kad se vrati da si ti ukrala cvijet.“ – Mary se pravila da je ljuta.

Nellie je na trenutak zašutjela, zagrlila cvijet i rekla Mary: “Majko, oprosti što sam uzela cvijet, ali, samo sam razgovarala sa Svetim Bogom i On mi ga je dao… On, Majko.“

Odanost male Nellie prema „Skrivenom Isusu“ u Euharistiji

Mary Long je obično išla na svetu misu ujutro, no ponekad, zbog svih obaveza u kuhinji, nije stigla. Jednog takvog dana, kada uz obaveze nije stigla otići na misu, otišla je u sobu posjetiti malu Nellie i pitala: “Nellie, kako se osjećaš danas?“

Na njeno iznenađenje, Nellie je rekla: „Ti nisi primila Svetoga Boga jutros.“

Mary je pomislila da je Nellie čula njene korake u kuhinji stoga je sutradan otvorila vrata kuhinje, ponovno zatvorila glumeći da je otišla na misu. Skinula je cipele i kretala se najtiše što je mogla po kuhinji. Kad je trebala doći s mise, otišla je do Nellie u sobu.

Nellie je i to jutro ponovno rekla: “Ti nisi primila Svetog Boga danas.“

„Kako znaš, draga? Nisi li čula da sam zatvorila vrata pri izlasku?“ – pitala je Mary.

„Nema veze. Znam da nisi primila Boga.“

Sestra Hall primijetila je Nellino izvanredno ponašanje pri prvom njenom odlasku u kapelu dok je bilo izloženo Presveto Tijelo Kristovo. To jutro, sestra Hall pozvala je Nellie u kapelu. Nellie nikada nije zapravo vidjela izloženu Svetu Hostiju u pokaznici. Na veliko sestrino iznenađenje, Nellie je prošaptala: “Majko, eno ga, ondje je Sveti Bog!“ Sa svojom ručicom pokazala je na pokaznicu, nakon čega nije pogled skretala s Hostije, s izrazom zanosa na licu.

Drugom prilikom, časna majka piše: “Bio je prvi petak u listopadu. Prolazila sam kapelicom kad su se vrata otvorila i Nellie je, držeći ruku sestre, polako ušla. Kako sam znala da je bila bolesna, kleknula sam na jedno koljeno i pitala: „Kako je Beba danas?“ Umjesto odgovora, malena je naslonila glavu na moje rame i tiho zaplakala, ali to nisu bile tužne suze, nego suze slatkoće, to je bio sveti osjećaj, sreća koja je završila u jecajima. U tom mi je trenutku bilo jasno da je Bog imao posebne naume s ovim djetetom, i da bih ja trebala surađivati s Njime da ih ostvari.“

Od toga dana, bez ikakve vanjske informacije ili znaka, Nellie je uvijek znala kada je izloženo Presveto Tijelo Kristovo u samostanu. Uvijek kad je govorila o Euharistiju u Tabernakulu, izražavala je da je Isus „zatvorenik“ i u „zatvoru“.

Tako je na dane kad je izloženo Presveto znala reći: „Vodi me dolje u kapelu. Znam da Sveti Bog danas nije zaključan.“ Često je Euharistiju zvala i „skriveni Isus“.

Teška bolest čeljusti malene Nellie

Nellin apetit, iako uvijek slab, počeo je potpuno izostajati. Držala bi zdjelu juhe, miješajući žlicom, ali odbijajući jelo. Kad bi ju prisilili da uzme koji zalogaj, bila je poslušna, ali je postalo očito da joj to zadaje boli. Ona bi odmahivala glavom i rekla da ju boli grlo.

Sestre su pozvale liječnika da joj pogleda grlo, ali on nije pronašao razloga. Nellie, čuvši to, nije plakala, ali je i dalje govorila da ju grlo boli. Konačno je liječnik pažljivo pregledao cijela usta i pronašao novi zub koji je presjekao korijen jezika, rastući na potpuno pogrešnom mjestu. Uskoro su otkrili da mala Nellie ima i bolesnu čeljust i da joj je taj zub uzrokovao jake bolove. Ipak, ona nimalo nije plakala, čak ni dok su joj taj zub vadili.

Majka Franciska Xavier (časna majka ) govorila je Nellie o važnosti raspela. Mary Long se prisjeća: „Majka Franciska Xavier Hickey običavala je dolaziti vidjeti Nellie svakog popodneva. Kleknula bi kraj Nellie, izvadila svoje raspelo i pričala o Gospodinovu životu…“

U to vrijeme, tuberkuloza je jako oslabila dijete. Ne samo da su joj pluća bila jako slaba, nego joj se i čeljusna kost tako razboljela i inficirala da se gotovo počela raspadati i smrad je od nje bio tako neugodan da je ponekad bio nepodnošljiv. Brižna sestra joj je često čistila rane dezinficijensima. Iako je to znalo boljeti, dijete se nikada nije opiralo. Kada je sestra vadila injekcije, Nellie bi izvadila svoje raspelo i tada bi mislila na Njegovu Muku. Kada je bol bila izrazito jaka, ležala bi nepomično u krevetu, grleći raspelo svojim malim rukama.

Vizija Isusa

Kao što možemo vidjeti, Nellina odanost „Svetomu Bogu“, kako Ga je ona zvala, bila je izvanredna i herojska, a ipak u isto vrijeme i jednostavna i djetinja, što i nije čudno s obzirom na to da je imala samo četiri godine.

Jednog jutra Sestra Immaculata i sestra Hall zajedno su posjetile malog pacijenta. Provela je vrlo nemirnu noć zbog bolesti.

„Kako si danas? Mislila sam da ćeš biti sa Svetim Bogom do sada “ – rekla je sestra Hall.

„Oh ne, Sveti Bog kaže da nisam još dovoljno dobra da idem k Njemu“ – rekla je Nellie.

„Što znaš o Svetom Bogu?“ – pitala je sestra.

„Došao je On i stajao ondje i rekao mi to“ – rekla je pokazujući pokraj kreveta.

„Gdje je bio, Nellie?“ – pitala je Sestra.

„Tamo“ – Nellie je pokazivala na isto mjesto.

„I kakav je bio?“ – opet je Sestra pitala.

„Ovakav“ – Nellie je stavila ruke na njedra.

Sestra Immaculata i sestra Hall bile su zapanjene ovim njenim odgovorima. Kako nisu znale jesu li to bile dječje fantazije ili je Bog doista izabrao ovo dijete, kao i mnoge druge duše za posebna djela i milosti, odlučile su šutjeti i ne govoriti nikome o tome razgovoru.

Za dijete od četiri godine, Nellie je nevjerojatno kročila putem vjere i svetosti. Naučila je napamet jutarnje i večernje molitve, osnovne tajne vjere i velik dio Isusova života. Bila je neobično odana Muci našeg Gospodina i kada su ju hrabrili da sjedini svoje patnje s Kristovima, trenutno je prihvatila ideju i bila je spremna na herojske žrtve i izdržati velike patnje bez imalo mrmljanja i žaljenja na svoje tegobe. Držala je raspelo pokraj svoga kreveta, a kada bi njene muke postale teško podnošljive, uzimala bi ga u ruku, gledala blago i šaptala: “Oh, jadni Sveti Bog! Jadni Sveti Bog!“ Ako su drugi pokazivali suosjećanje s njom, ona bi im se nasmiješila i rekla: „Što je to u usporedbi s onim što je On patio na Križu za mene?“

Kada se molila, a radila je to često tijekom dana, molila se za sve – za sestre, za biskupe, za medicinske sestre, svoje male prijateljice, za dobrobit Crkve Kristove i za papu.

Njezina molitva krunice bila je osobito dirljiva. Ljubila bi svako zrno i raspelo i molila svaku pojedinu „Zdravomariju“ polako i pobožno.

Jednog je popodneva došla časna majka i pitala ju želi li razgovarati ili moliti krunicu. Naravno da je Nellie rekla da želi moliti i pritom je napomenula majci da klekne dok moli.

Nevjerojatna želja za skrivenim Isusom u svetoj pričesti

Nedugo nakon što je postala potpuno vezana za krevet, izrazila je veliku želju da ju odnesu na misu da obožava Isusa u Presvetom Oltarskom Sakramentu, ali i više – izrazila je želju, što je u ono vrijeme bilo nečuveno za dijete – da primi svetu pričest. Tada je normalno doba za Prvu svetu Pričest bilo najmanje 12 godina. Ona je ipak često ponavljala: „Oh, kako ja čeznem za Svetim Bogom! Pitam se kada će On doći! Čeznem za tim da Ga imam u svom srcu!“

Časna je Majka i dalje dolazila k Nellie u posjet svako popodne. Jednom je prilikom na odlasku Nellie pitala: „Majko, sutra ujutro, kad dobiješ Svetog Boga, hoćeš li Mi ga donijeti?“ Majka nije znala što da odgovori. Nakon kratkog razmišljanja, rekla je da će sutra poslije mise doći k njoj. Ovaj je odgovor zadovoljio dijete. Kasnije je te večeri rekla sestri Hall da će joj majka Franciska donijeti Svetog Boga ujutro.

Kakvo je njeno razočaranje bilo kada je Časna Majka ujutro došla bez svete pričesti! Gorko je plakala. Tijekom dana jedva da je i progovorila koju riječ od tuge. Sljedećih je dana samo tužno ležala u krevetu, bez imalo želje za razgovorom ili igrom. Kada bi ju upitali kako da joj pomognu i treba li nešto, odgovorila bi uz uzdahe tuge: “Ne, samo razmišljam o Svetom Bogu.“

Uskoro se domislila kako da bar malo zadovolji svoju čežnju za svetom pričešću. „Majko, kada sutra dobiješ svetu pričest u kapeli, hoćeš li doći k meni i poljubiti me?“ – pitala je sestru Hall.

Kada bi sestra došla, Nellie bi poljubila sestru u usta samo da u tihoj zahvalnosti uživa Tijelo Kristovo. Mahnula bi sestri da ide dalje za svojim poslom nakon toga i u tišini mirovala.

Cijeli je studeni prošao u njenoj čežnji i tihoj, strpljivoj patnji i u ljupkim mislima o Kristu u Presvetom Oltarskom Sakramentu.

Njena Prva sveta Pričest

Sestre su u prosincu spomenule ocu Buryju da „izvanredno dijete“ gore u sobi žudi za svetom pričešću. Otac je pozorno poslušao sestre. Rekao je: „Sveti je Alfons dao pričest djetetu koje je čeznulo, ako bi biskup dao dopuštenje, i ja bih učinio isto za malu Nellie.“

Otac je otišao gore u sobu razgovarati s Nellie. Pitao je što je to sveta pričest. Nellie je rekla: “To je Sveti Bog. On je taj koji čini sestre i sve druge ljude svetima. Isus dolazi na jezik i ide dolje u srce.“ Riječi su bile djetinje, ali doktrina profinjena.

Impresioniran odgovorima, otac je pisao biskupu da bi dobio dopuštenje da joj da Prvu svetu Pričest. Kad je došao Nellie reći da su dobili odobrenje, njenoj radosti nije bilo kraja. Noć prije nije mogla „oka sklopiti“ od uzbuđenja. Stalno je budila sestru pitajući je li vrijeme da se ustanu: “Nema više zvijezda na nebu! Je l’ sad vrijeme da ustanemo?“

6. prosinca 1907. je svanuo. Sestre su se bojale da će takvo uzbuđenje nakon neprospavane noći biti previše za malo, slabo, bolesno dijete stoga se Nellie silom pokušavala smiriti. Ležala je mirno u krevetu drhteći od uzbuđenja.

Bio je prvi petak u mjesecu. Svu u bijelom odnijeli su je u kapelu i stavili u stolac pred Svetištem. Tijekom mise, Nellie je ostala sasvim mirna spuštene glave u molitvi i obožavanju. Svako je oko bilo upereno u dijete koje će primiti svetu pričest!

Otac je pisao o ovome: “Dijete je doslovno bilo gladno Boga i primilo Ga iz mojih ruku s takvom ljubavlju!“

Nakon pričesti, nestao je neugodan miris iz njenih usta, koji se širio zbog bolesne čeljusne kosti. Ali unatoč velikom veselju, njeno je zdravlje postajalo sve slabije.

Na vratima Raja

Početak 1908. nije donio poboljšanje. Nellie nije ništa više jela, činilo se da živi samo od Presvetog Sakramenta. Njezine su patnje bile tako velike da je jednoga dana sestra zaplakala gledajući ju. Nellie je pitala: “Zašto plačeš, majko? Trebala bi biti sretna što idem Svetom Bogu.“ Ako bi se ostale sestre žalile na glavobolju ili druge bolove, uvijek bi govorila: „Što je to u usporedbi s onime što je Sveti Bog propatio za nas?“

Jednom je prilikom jedna od sestara došla Nellie i zamolila da se pomoli za njenu sestru, svjetovnu ženu, jer je jako bolesna.

„Ima li ona djece, majko?“ – pitala je Nellie.

„Ima puno djece“ – rekla je sestra.

„Onda ću se pomoliti Bogu i On će ju izliječiti“ – rekla je.

Voljela je svete sličice i medaljice i sve ih je držala oko svoje bolesničke postelje. Jednog joj je dana časna majka donijela sličicu Isusa. Nellie je rekla: „Ja Ga ne vidim tako.“

„A kako Ga ti vidiš?“ – pitala je Majka.

„Ovako“ – prekrižila je ruke na njedrima kao i zadnji puta kada je sestrama govorila o susretima s Njime.

Nellini razgovori s Njime postajali su sve češći i ona bi znala zamoliti ostale da napuste njenu sobu da može s Bogom razgovarati. Zatražili su je da moli za oporavak dobro poznatog isusovačkog svećenika koji nije mogao doći zbog ozbiljne bolesti. „Sveti Bog jako voli toga oca. On će se oporaviti, ali mene nikada neće vidjeti“ – rekla je.

Njene su se riječi obistinile.

Suosjećajne sestre molile su se Ocu da je uzme zbog njene teške agonije.

Njena sveta smrt

Nellie je rekla da će otići Bogu na Njegov dan (nedjelju), da će nositi svoju bijelu haljinu s Prve Pričesti i da će umrijeti na rukama medicinske sestre.

Časna je Majka, Majka Francis došla k Nellie. Znajući da će dijete uskoro preminuti, pitala je: “Nellie, kada odeš Svetom Bogu, hoćeš li Ga pitati da me uzme k sebi? Ja čeznem za Nebom.“ Dijete je mirno odgovorilo:“Sveti Bog ne može te uzeti, Majko, dok ne ozdraviš i ne napraviš što On hoće od tebe.“

Časna je Majka uistinu doživjela starost od 99 godina.

Cijeloga dana, 2. veljače, teška je Nellina agonija slamala srce sestrama. Nekoliko je Sestara klečalo oko njenog malog kreveta, a na kraju su tri koje su ostale, svjedočile njenoj svetoj smrti. Oko tri sata Nellie je postala neobično mirna, nepokretna oko sat vremena. Oči su joj bile uprte u nešto iznad u podnožju njenog kreveta. „Pogled u njenim očima bio je prekrasan. To nije bio pogled umirućeg djeteta“ – rekla je jedna od sestara. Oči su joj se napunile suzama radosnicama. Pokušala se pridignuti i približiti nečemu, tomu u što je tako ljupko gledala. S osmijehom na licu, mala je Nellie „odletjela“ Bogu. Bila su četiri sata popodne, nedjelja 2. veljače, svetkovina Prikazanja Isusova u hramu. Nellie je imala četiri godine, pet mjeseci i osam dana.

Neraspadnuto tijelo

Nellie je umrla u svom bolesničkom krevetu, koji je bio i njen životni križ, u bijeloj haljini. Oko njenog kreveta bile su postavljene njene svete sličice i medaljice koje je tako voljela. Sve su postale dragocjene relikvije.

Točno godinu i tjedan dana nakon njene smrti, otvorili su grob da bi njeno tijelo premjestili sa groblja sv. Josipa na samostansko groblje.

Svećenik dr. Scannell priča da je bila u izvanrednom stanju, pogotovo uzimajući u obzir bolesti od kojih je bolovala i umrla. Prsti su bili fleksibilni, kosa narasla, haljina, vijenac… sve je bilo netaknuto. Srebrna medaljica Svetog Djeteta je bila sjajna, kao nedavno ispolirana. Sve je bilo kao na dan pokopa.

Njen grob često posjećuju ljudi i mole joj se za zagovor kod Svemogućeg Oca.

Sestre Dobrog Pastira svjedoče da su se nebrojena čuda dogodila ljudima koji su se molili Nellie za pomoć.

Papa je Pio X. čuvši za sveti život male Nellie rekao: “To je znak koji sam čekao!” 1910. je izdao “Quam Singulari” kojim je spustio dobnu granicu za primanje Prve svete Pričesti.

Mala Nellie od Svetog Boga, moli za nas!

www.bitno.hr

Post je objavljen 23.09.2014. u 01:34 sati.