Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/lisicamica

Marketing

Što je muškarac bez vijetnamke?




Postala sam sinka svoga četverogodišnjega na fejs u vijetnamki, uz koment: što je muškarac bez vijetnamke? Vidim po jednoj stvari da je za mene to neosporna činjenica. Jedan jedini mi se sviđao koji nije nosio vijetnamku i taj nije prošao test. Imam naime nepogrešiv test kojim mogu utvrditi da li mi se neki tip u prošlosti stvarno sviđao ili u stvari i nije nego sam se zavaravala. Tko god mi se sviđao ne mogu mu zamisliti lice. Prepoznala bi ga na cesti, ali ga ne mogu predočiti. Ne vidim ga unutarnjim okom. Isto je bilo i onda. Mislim, ne sad nakon pustih godina nego baš u to davno prošlo vrijeme. Ako bi prošlo više od par sati da dotičnoga nisam vidjela, zaboravila bi mu lice. Ali samo ako mi se sviđao. Svim drugim ljudima sam mogla predočiti lice.

Taj jedan je nosio famozni Dolomite skafander i dan danas mu mogu zamisliti lice. Vrlo živo, kao da sam ga pred pet minuta vidjela. Znači, pao je test. Onih par u vijetnamkama, e to je već druga priča. Nezamišljivi su.

Neki dan sam s mužem pričala i doznala kako nije muškima tada bilo lako. JNA čizme su se nabavljale na vojnom otpadu. Takva obuća baš i nije bila udobna, a neki su htjeli i nešto bolje izgledom i udobnošću. Tako je moj muž iz svoje pripizdine četiri puta išao u Zagreb po čizme. Prvi put iz nekog razloga nisu valjale. Drugi put mu ih je postolar radio po narudžbi i kaže da su te bile očajne, da ih na noge nikad nije stavio. Treći put opet nešto nije štimalo i četvrti put su konačno bile ok. Roditelji, prosvjetni radnici u doba rata su bili na granici strpljenja – financijski prilično zahtjevno obzirom na vrijeme i mjesto radnje sretan . Šašavo je da sam neki dan to prvi put čula. Svi muški su nosili JNA čizme, u dućanima ih nije bilo, a ja se nikad nisam zapitala otkuda im. S vijetnamkom je navodno znalo bit i teže. Stvarno ne kužim kako su ju onda svi nosili.

Ja nisam imala takvih problema, bilo mi je neusporedivo lakše. Prvo sam otvorila ormar od pokojnog pranonića i izvadila gaće od pidžame. Onda sam otvorila ormar od nonića i izvadila njegovu košulju. Od glinamola sam napravila nakit, pobojala ga temperama, pobojala svilu za maramu, kupila najjeftinije isusovke u prvom borovu i od glave do pete, baš kako sam htjela. Vrhunac stila bila je hipijevska košulja kupljena u indijskom dućanu u Trstu. To je bila krupna investicija – isto obzirom na vrijeme i mjesto radnje i financijske okolnosti. Ipak, investicija se isplatila. U njoj sam „zaradila“ prvi poljubac naslonjena na frižider u Marijinoj kuhinji na tulumu za njezin rođendan. U stvari drugi, ali prvi nije valjao. A i taj drugi baš nije bio pravi, ali ja si malo prilagodim činjenice. Da meni samoj bolje zvuči.

Ja danas u H&M i sinku malomu za 100 kunića kupim jaknu. Jedino su vijetnamku imali, pamučna je i udobna, bolje ne može. Nisam imala nikakvih drugih pomisli. Ali kad sam ga vidjela u njoj nametnula se misao „što je muškarac bez vijetnamke“. Zanimljiva je činjenica da smo mu prošlu jaknu, „podosta“ šminkersku, izgubili pet dana nakon što smo ju kupili. Vijetnamka traje već mjesecima. A prije ove vijetnamke mu je teta čuvalica isto kupila vijetnamku, pa ju je počeo nositi već sa dvije i pol godine. Nekako me sinkronicitet u događajima vuče na to da moja podsvjest tu ima neku ulogu. Po principu ništa nije slučajno. Bit će da mi je duboko usađen podsvjesni program „što je muškarac bez vijetnamke?“


Post je objavljen 19.09.2014. u 23:25 sati.