Nitko mi nikad neće uspjeti objasniti tu dječju fascinaciju strašnim filmovima, knjigama, pričama ...
Znaš da cijelu noć nećeš oka sklopiti, znaš da ćeš se tresti na svaki šušanj, znaš da ćeš i ako uspiješ zaspati sanjati kako te netko lovi, a ti ne možeš trčati, ali pomoći nema ... ciklus filmova John Carpentera se ne propušta.
Još i dan danas me ulovi jeza kad se sjetim povratka kući nakon odgledane 'Noći vještica'. Imao sam nekih 12 - 13 godina, Đejson je poklao sve što se poklati moglo, ona tiriri tiri riri muzika zvoni u ušima, a na samom kraju poremećene stoke nema pod prozorom.
The End.
Deniju kod kojeg smo gledali film soba je bila odmah iza zida, Marku i Bobi su kuće blizu, a put osvijetljen i asfaltiran, a samo je do moje kuće vodio bijeli put bez ulične rasvjete.
Od straha se zamalo posra u gaće ... najblaže rečeno.
Ako netko slučajno nikad nije osjetio što je to predlažem mu da posluša pjesmu 'Prikaze' Ede Maajke.
RIJEKA, 80 i neke ...
U razred je ušao onaj lihvar kojeg se svi sjećamo. Obučen kao Jehovin svjedok, preko ramena prebačena torba.
- Dobar dan djeco, evo htio bih Vam prezentirati jednu knjigu .... bla - bla ... tko hoće ... bla. bla ... može i na tri rate ... bla - bla .... odnesite je doma bez ikakve obaveze ... bla - bla ... sutra vratite neoštećenu ...
Meni su od sreće skoro ispale oči i donesoh je doma. Mirisala je na glajnc novo, lijepa, ni velika, ni mala, tvrdoukoričena, lijepe slike ... Znao sam je napamet od slova do slova budući da mi je mjesec dana prije posudio susjed, ali imati je u kolekciji bilo bi nešto fenomenalno. Koliko sam bio u pravu svjedoči to što je u osamdesetima doživjela čak četiri rasprodana izdanja.
Mojoj se materi od tih 'torbara', kako ih je zvala, dizala kosa na glavi. To si je sama kriva jer je u mladosti kupila par onih kompleta koji su se prodavali 'na metar' samo radi popunjavanja polica na regalima.
Probao sam joj iznijeti svoje argumente, ali mater je bila neumoljiva.
- Bla, bla ... bili smo nedavno u Trstu ... bla, bla ... dobio si patike ... a šta će ti te knjige ... imaš knjižnicu pa posudi ...
Uglavnom, sutra je vraćena - neoštećena.
Ni dan danas se ne zna da li sam bio tužniji ja ili 'torbar'.
ŠIBENSKA POLJANA, 2013.
Od gorenavedene epizode prošla su skoro tri desetljeća. Na knjigu bijah zaboravio, a strava me više ne opsjeda kao nekad.
Svatko tko je u prvoj polovici devedesetih gledao 'Dnevnike' mogao se nagledati užasa i zvijeri prema kojima su svi zombiji i Drakule najobičniji impotentni papci. Nakon toga su svi horori ovog svijeta izgubili smisao ...
Nemam pojma šta sam trebao kupiti, ali znam da mi je pogled zaokupio jedan veliki drveni štand na kojem je pisalo 'Antikvarijat'.
Nije to bio jedan od onih antikvarijata koji drže ljudi kojima su knjige, sandale za plažu i drške za motiku jedno te isto. Ovaj je držao neki neugledni, neobrijani tip, ali po priči se vidjelo da dobro barata materijom.
Čačkao sam neko vrijeme po pločama, stripovima, guštao kao prasac i nemam pojma kako mi je pala na pamet.
Pitao sam onako bez veze, a čovjek se samo nasmijao i ispred mene stavio ni pet, ni šest već - tri komada. Dvije malo ofucane, treća kao da je sad izašla iz tiska. Upravo nevjerojatno.
- Birajte koju god hoćete! rekao je.
U, jeba te, koliko je vremena prošlo. Listao sam je i uspomene su oživljavale kao na pokretnoj traci. Kao ono kad slušaš neku pjesmu pa se sjetiš nekog detalja iz prošlosti na kojeg si skoro zaboravio. Nedavno sam tako rastavljao djetetov krevetić i čim sam počeo, nešto me ugrizlo za srce. Zanimljivo je to. Nisam uspio odvidati ni prvu vidu, a u tom trenutku mi je palo na pamet da smo se na dan kad sam taj isti krevetić sastavljao stari i ja nešto natezali i svađali. Nemam pojma u vezi čega, ali to više nije ni bitno.
Zanimljivo je to kako je ta radnja probudila jedan potpuno nevažan događaj utisnut duboko u podsvijest.
- Pošto je? - pitao sam čovjeka.
Nisam uopće imao predodžbu, ali znam da je za Vrdoljakovu 'Rock Enciklopediju' iz 1978. netko svojevremeno tražio 400 kuna. Ova će doći bar 100.
Čovjek mi je rekao cijenu, a meni su se usta razvukla u osmijeh.
Vraćanje duga mladosti nikad nije bilo jeftinije.
Jebi ga, netko kupuje jahte, netko aute, a neki još uvijek nisu zaboravili uživati u malim stvarima ...
Sjedavši, sješavši, sjedući, sjednevši ... sjednuvši ...aha ... Sjednuvši u auto razmišljao sam o tome kako je moguće da tako lijepa, stara, fina, dobro očuvana i vrijedna knjiga koja danas ne bi koštala ispod 150 kuna može biti tako jeftina.U antikvarijate ljudi nose starine kad čiste tavane, kad se sele, kad se žele riješiti nepotrebnog smeća ili kad ...
KRAJ PRVOG DIJELA
NASTAVAK U NASTAVKU
Post je objavljen 23.08.2014. u 16:26 sati.