Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/grazville

Marketing

O čemu govorimo kada govorimo o članku 8.?



© Damjan Tadić/Cropix @ index.hr

Prilikom zagovaranja svojih stavova glede (ne)uvođenja ćirilice u vukovarski javni prostor, i Stožer za obranu hrvatskog Vukovara, i HDZ, ministar uprave Arsen Bauk, i Milorad Pupovac pozivaju se na članak 8. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. On naime propisuje obvezu promoviranja tolerancije i uzajamnog razumijevanja većine i manjina, navodeći da se odredbe manjinskog zakonodavstva moraju tumačiti i primjenjivati sa svrhom poštivanja pripadnika nacionalnih manjina i hrvatskog naroda. Razumijemo li nakon nedavnih odluka Ustavnog suda (bolje) sadržaj ove načelne odredbe Ustavnog zakona o nacionalnim manjinama i je li Ustavni sud mogao hrabrije istaknuti nužnost promicanja tolerancije i suživota? Raznorazni, proturječni, proizvoljni komentari odluke Ustavnog suda govore u prilog zaključku da je ona pokušala pomiriti sve sukobljene strane, a propustila jasno i nedvosmisleno istaknuti zašto provođenje prava pripadnika nacionalnih manjina na slobodu služenja svojim jezikom i pismom zahtijeva toleranciju i razumijevanje od većinskog hrvatskog naroda prema ostvarivanju manjinskih prava, a ne prilagođavanje manjine osjećajima i stavovima većine.

Ustavni sud utvrdio je 12. kolovoza 2014. da se referendumsko pitanje predloženo od Građanske inicijative "Stožer za obranu hrvatskog Vukovara" koje je zahtijevalo povećanje praga za službenu uporabu jezika i pisma, ne može opravdati na temelju Ustava te posljedično nije dozvoljeno. Da bi referendumski prijedlog o povećanju praga za službenu uporabu jezika i pisma na polovicu lokalnog stanovništva bio dopušten morao bi imati svoju jasnu i racionalnu osnovu te objektivno opravdanje, te bi za povećanje postojećeg jednotrećinskog praga morala postojati prijeka društvena potreba. No, Ustavni sud drži da „za generalno povećanje praga na cijelom državnom teritoriju […] kako je to predloženo u referendumskom pitanju, ne postoje relevantni i dostatni razlozi koji bi proizlazili iz prepoznate i precizno određene prijeke društvene potrebe iznikle iz demokratskog društva utemeljenog na vladavini prava i zaštiti ljudskih prava. Predložena izmjena […] nema jasnu racionalnu osnovu. Zbog nedostataka legitimnog cilja mora se kvalificirati i kao objektivno neopravdana.“

Ovom je odlukom Ustavni sud nadalje obvezao Gradsko vijeće Grada Vukovara da u roku od godine dana, vodeći se člankom 6. Zakona o službenoj uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina, a u duhu članka 8. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina , u Statutu Grada Vukovara izrijekom propiše i uredi, za cijelo područje odnosno za pojedini dio ili pojedine dijelove područja Grada Vukovara, individualna prava pripadnika nacionalnih manjina na službenu uporabu svoga jezika i pisma te javnopravne obveze tijela državne i javne vlasti između onih navedenih u Zakonu o službenoj uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina, za koje smatra da odgovaraju životnim činjenicama i faktičnim okolnostima u Gradu Vukovaru, i to u opsegu koji ne ugrožava samu bit tih prava, a istodobno uvažava potrebe većinskog hrvatskog naroda koje izviru iz još uvijek živih posljedica velikosrpske agresije početkom 90-ih godina 20. stoljeća te potrebu pravednog i pravilnog tretmana srpske nacionalne manjine na području Grada Vukovara.

Istom je odlukom Ustavni sud obvezao Vladu da u godinu dana uputi u parlamentarnu proceduru izmjene i dopune Zakona o službenoj uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u kojima će urediti prikladan pravni mehanizam za slučajeve kad predstavnička tijela jedinica lokalne samouprave (eventualno bi se tu moglo raditi o Gradskom vijeću Grada Vukovara ili gradskom vijeću nekog drugog grada u kojem manjine čine više od trećine lokalnog stanovništva) ne provode obveze iz tog zakona, odnosno opstruiraju njegovu provedbu.

Konačno, Ustavni je sud naredio da do donošenja izmjena i dopuna Zakona o upotrebi jezika i pisma nacionalnih manjina nadležna državna tijela neće provoditi taj zakon na području Grada Vukovara uporabom prisilnih mjera. Ovo potonje (valjda) znači da vlast (MUP) neće kažnjavati one koji će razbijati dvojezične ploče koje su za sada istaknute isključivo na zgradama javne vlasti koje u Vukovaru imaju svoje ispostave (tipa policijska postaja, porezna uprava, općinskog ili županijskog suda ili zavoda za mirovinsko osiguranje). Drugim riječima, Ustavni sud traži od izvršne vlasti da se suzdrži u provedbi zakona. U najmanju ruku – neobično!

Isti je dan Ustavni sud donio i drugu odluku, onu o ukidanju članak 22. Statutarne odluke o izmjenama i dopunama Statuta Grada Vukovara od 4. studenoga 2013. koja je propisivala da se “područje Grada Vukovara se u cijelosti izuzima od primjene odredaba Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj te od članka 12. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, do ispunjenja uvjeta iz članka 8. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina”. Objema odlukama je Ustavni sud vukovarskom Gradskom vijeću naložio da u roku od godine dana pitanje dvojezičnosti uskladi sa zakonom tako što će Statutom grada propisati u kojim bi se vukovarskim četvrtima isticali dvojezični natpisi, na što, prema zakonu, temeljem posljednjeg popisa stanovništva, pripadnici srpske manjine u tom gradu imaju pravo.

Naime, iako se ravnopravna službena uporaba jezika i pisma nacionalne manjine u pravilu uvodi za cijelo područje pojedine općine ili grada, već sada se, temeljem Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina i Naputka za dosljednu provedbu zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj , ona može statutom općine ili grada uvesti samo na dijelu područja (članak 6.stavak 2. Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina i članak 3. Naputka za dosljednu provedbu zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj). Dakle, iako Statut grada Vukovara , izmijenjen 2013. godine propisuje da je “Područje Grada Vukovara mjesto … posebnog pijeteta na žrtvu Domovinskog rata.“, vukovarski gradski oci i majke morat će u sljedeću godinu dana propisati u kojim će se ulicama i kvartovima, na kojim institucijama pod nadležnošću lokalne vlasti, uz nazive napisane na latinici naći i ćirilica. Na to ih, naime, obavezuje i Ustav, i Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina i Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina. A od sada i odluka Ustavnog suda.

Proizvoljno tumačenje odluke Ustavnog suda o referendumskom pitanju o ćirilici

No, vratimo se tekstovima odluka: one navode mnoštvo članaka različitih zakona, koristeći pravni metajezik u teško prohodnim tekstovima odluka koje se tiču vrlo osjetne i živuće, čak ideološke, podjele hrvatskog društva . Nije stoga ni čudno da se mediji, izvještavajući o ovoj vijesti, nisu baš najbolje snašli. A i brzopleti komentatori i analitičari (i sama sam bila među njima), proglasiše ovu odluku i mudrom i političkom i pristranom i neprihvatljivom i razumnom i prihvatljivom i vrlo važnom i dalekosežnom.... Za različite aktere ova odluka očito ima sasvim različit učinak. Pogubno je to za pravnu sigurnost, jer sudska odluka, pa tako i ona Ustavnog suda, ne smije ostavljati prostora za prijeporna tumačenja ili nedoumice u pogledu svoga sadržaja.

Dakako, izjave i komentari političkih aktera na ćirilićne odluke Ustavnog suda upućene su prvenstveno kao poruke dijelovima biračkog korpusa. Ipak, problematično je da sve redom izjave koje ću ispod analizirati dovode u pitanje legitimitet Ustavnog suda kao vrhovnog tumača zakonitosti i ustavnosti. Kad Ustavni sud progovori, njegova je konačna i zadnja. No, kad Ustavni sud ustukne progovoriti hrabro i nedvosmisleno, nastojeći složiti odluku kojom će svaka strana osjećati da je barem jednim dijelom izvojevala pobjedu u svojim zahtjevima, dugoročno šalje krivu poruku jer ne pridonosi oživotvorenje demokratskih vrijednosti nacionalne ravnopravnosti, jednakosti i nediskriminacije.

Odluka kao sumrak demokracije

Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava o odluci Ustavnog suda očitovao se ovako na konferenciji za novinare održanoj nakon konstituirajuće sjednice vukovarskog Gradskog vijeća:

“U toj odluci ima svašta. Ona je za nas obvezujuća i mi ćemo je provoditi, no ona ne rješava ništa, već upravo suprotno produžava ovo stanje. Poruka Ustavnog suda meni je neprihvatljiva i predstavlja sumrak demokracije, jer sa demokracijom nema veze. 'Nespojivo mi je s demokratskim sustavom i uređenjem države da postoji tijelo ili grupa ljudi, u ovom slučaju imenom i prezimenom njih 11, kojima je omogućeno i koji si daju za pravo zabraniti cijelom jednom narodu i građanima u državi da konzumiraju izjašnjavanje i odlučivanje o bilo kojem pitanju ili problemu na najdemokratskiji mogući način - neposredno na referendumu.”


Odluka kao pouka o štetnosti provođenja (riječima predsjedničke kandidatkinje – nametanja) zakona

Predsjednička kandidatkinja HDZ-a Kolinda Grabar Kitarović komentirala je u trsatskom svetištu na Veliku Gospu odluku Ustavnog suda i, među ostalim, izjavila:

“Normalno, prihvaćam odluku Ustavnog suda. Držim da moramo poštivati prava manjina i da ne smijemo odstupiti od dostignutog stupnja poštivanja manjinskih prava, ali isto tako Ustavni sud upućuje na vrlo bitnu odrednicu, a to je pitanje suživota, pitanje pomirbe i to da je dijalog, snošljivost i međusobno povjerenje među hrvatskim narodom i manjinama puno bitnije od nametanja zakona i da je Vlada, kada je nametala ćirilićne ploče, postupila krivo.”


Prema tumačenju Grabar Kitarović, Vlada je krivo napravila kad je provodila zakon, pardon, kad je nametnula postavljanje ćiriličnih ploča. Ona je ipak jedna od rijetkih komentatora/ica odluke koja se dotakla suštine odluke, a to je pitanje ostvarivanja tolerancije i suživota. Doduše, krivo ih interpretirajući u kontekstu odluke jer je rekla:

“Ustavni sud uputio je na i bitnu odrednicu prava manjina, da je pitanje suživota, povjerenja, snošljivosti i dijaloga puno bitnije od zakona.”


Ja, naime, takvo tumačenje ne nalazim u ni u jednoj od dviju nedavnih odluka Ustavnog suda. Dapače, Ustavni je sud prihvatio stajališta Vlade Republike Hrvatske navedena u zahtjevu za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom članka 22. Statutarne odluke o izmjenama i dopunama Statuta Grada Vukovara iz 2013. te je mjerodavnim našao tumačenje da primjena odredbi manjinskog zakonodavstva sa svrhom poštivanja pripadnika nacionalnih manjina i hrvatskog naroda "ne može predstavljati pravni temelj za proizvoljnu suspenziju primjene važećih propisa u Republici Hrvatskoj."

Odluka kao politička

U svom proglasu glede odluke Ustavnog suda Stožer za obranu hrvatskog Vukovara ovako se očitovao:

“Odluka ustavnog sud je politička. Samo narod je suveren. To ćemo dokazati.”


Stožer to namjeravam dokazati u Strasbourgu, pred Europskim sudom za ljudska prava. Doduše, Stožerovi Pravni stručnjaci vjerojatno znaju da nemaju aktivnu legitimaciju za takav spor pred Sudom, jer tužbe pred Sudom započinju pojedinci koji tvrde da im je država svojim (ne)činjenjem prekršila koje od ljudskih prava propisanih Europskom konvencijom o ljudskim pravima i temeljnim slobodama i njezinim protokolima. Među istima nema prava na dignitet i pijetet, a ne pada mi na pamet koje bi drugo pravo bilo narušeno bilo kojem/oj pripadniku/ci većinskog naroda time što Ustavni sud traži provedbu zakona.

Vlado Iljkić, povjerenik Stožera za pravna pitanja, smatra da je odluka Ustavnog suda:

"potvrdila jasne i nepobitne činjenice na koje Stožer ukazuje već godinu i pol dana, poput stavova oko članka 8. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina".


Osim toga, Iljkić smatra kako Stožeraši i njihovi istomišljenici mogu

“biti zadovoljni činjenicom da je Ustavni sud ovom odlukom potvrdio neke stavove Stožera poput onoga da pitanje dvojezičnosti nije temeljno ljudsko nego prvenstveno političko pitanje.”


Odluka kao stav amaterske grupe socijalnih psihologa

Saborski zastupnik i predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac u intervjuu večernjem listu izjavio je:

“Ustavni sud je donio odluku koja je referendumsko pitanje proglasila neustavnim i stavila izvan snage Statut Grada Vukovara, ali je pritom dao za pravo većini zahtjeva pokretača ove referendumske inicijative. Prvo je odlučio da iskustvo, osjećaji i percepcija onih koji su nastupali uime pripadnika većinskog naroda mogu imati veću snagu i od Ustava i od Zakona te se time priklonio tumačenju čl. 8. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina onako kako ga tumači Stožer i HDZ. Takvom odlukom omogućio je da percepcija nekog, a posebno nečijeg prava bude važnija od samog prava. Time je Ustavni sud u najboljem slučaju djelovao kao amaterska grupa socijalnih psihologa, a ne kao grupa ovlaštenih ustavnih pravnika.”


Utopljena i neistaknuta pouka o nužnosti promicanja i življenja tolerancije

U prvoj je odluci, onoj kojom ne dozvoljava održavanje antićirilićnog referendum, Ustavni sud istaknuo da “‘pravo na slobodu’ služenja svojim jezikom i pismom [...] nema ni privremeni ni tranzicijski karakter. Ono čini bit identiteta svakog naroda i univerzalne je naravi. Pripada u najsvjetlije civilizacijske tekovine čovječanstva.” Dovodeći u vezu ovu dugotrajnost naravi jednog od osnovnih identitetskih potpornja za opstanak nacionalnih manjina, Ustavni je sud istaknuo u nekoliko navrata da hrvatski Ustav smatra da individualna prava pripadnika nacionalnih manjina na slobodu služenja svojim jezikom i pismom “čine samu bit identiteta nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj”, a ostvarenje upravo tih prava “od hrvatskog naroda kao većinskog zahtijeva toleranciju i razumijevanje, traži stalno podsjećanje na vrijednosti Ustava i na granice dopuštenog ponašanja prema manjinama, koje postavlja Ustav.”

Upravo članka 8. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina propisuje razvijanje razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga među pripadnicima nacionalnih manjina i hrvatskog naroda. Osim toga, isti članka zahtjeva da se odredbe manjinskog zakonodavstva moraju tumačiti i primjenjivati sa svrhom poštivanja pripadnika nacionalnih manjina i hrvatskog naroda. Na žalost, u odlukama u vezi ćirilice Ustavni je sud propustio navesti mehanizme kojima se taj famozni članak 8. mogao oživotvorivati. Doduše, radi se o načelnoj odredbi, ali bi njena razrada u jednoj od ovih odluka onemogućila proizvoljnost tumačenja ove zakonske norme.

U drugoj odluci Ustavni je sud doduše prihvatio stajališta Vlade Republike Hrvatske navedena u zahtjevu za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom članka 22. Statutarne odluke o izmjenama i dopunama Statuta Grada Vukovara iz 2013. te je naveo da hrvatske vlasti, budući ih obvezuje Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina imaju „obvezu promicati potpunu i djelotvornu jednakost pripadnika manjina u svim područjima gospodarskoga, društvenoga, političkoga i kulturnoga života te osigurati uvjete koji će pripadnicima nacionalnih manjina omogućiti da izraze, očuvaju i razvijaju vlastitu kulturu i identitet.“ Okvirna konvencije od hrvatskih vlasti zahtjeva i poticanje duha snošljivosti i međukulturnog dijaloga i poduzimanje učinkovitih mjera na promicanju uzajamnog poštovanja, razumijevanja i suradnje među svim ljudima koji žive na području države, bez obzira na etničku, kulturnu, jezičnu ili vjersku pripadnost tih ljudi, posebice u oblasti obrazovanja, kulture i medija. Iz ovih međunarodnopravnih obveza „jasno proizlazi kako je njihov smisao promicanje prava manjina uz poticanje duha snošljivosti i međukulturnog dijaloga, a posebice je propisana obveza poduzimanja zaštite osoba koje bi mogle biti izložene bilo kojoj vrsti diskriminacije ili nasilja zbog njihove etničke, kulturne, jezične ili vjerske pripadnosti.“ Nadalje, Ustavni sud uzima u obzir tumačenje gore izložene odredbe Okvirne konvencije koju je objavio Savjetodavni odbor, stručno tijelo koje prati primjenu Okvirne konvencije u onim državama koje su joj pristupile. U „Tematskom komentaru o jezičnim pravima osoba koje pripadaju nacionalnim manjinama, od 5. srpnja 2012. godine, u okviru objašnjavanja svrhe članka 6. Okvirne konvencije naglašava da se ta odredba tiče društva kao cjeline i zahtjeva politike koje održavaju i promoviraju različitost, uklanjanje prepreka i poticanje kontakta i suradnje među ljudima koji pripadaju različitim grupama, posebno u području obrazovanja, kulture i medija. Samim tim, obveza promoviranja tolerancije i uzajamnog razumijevanja, kao i borba protiv bilo kakvog oblika diskriminacije, na taj način podržava sva prava na upotrebu jezika. Kao posljedica toga i u skladu s općim duhom dvojezičnosti i višejezičnosti sadržanim u Okvirnoj konvenciji, rad Savjetodavnog odbora bazira se na priznavanju i uvažavanju značaja višejezičnosti u promoviranju tolerancije i poštivanja različitosti u društvu.“

Unatoč referiranju na nužnost uzajamnog poštovanja, razumijevanja i suradnje, te na dužnost toleranciju i razumijevanje od strane hrvatskog naroda kao većinskog, smatram da je Ustavni sud, svjesno ili ne, u dvije gore analizirane odluke propustio dati tumačenje članka 8. i tako doprinio održanju društvenih podjela i omogućio daljnje političko manipuliranje ovom odredbom manjinskog zakonodavstva.



Post je objavljen 18.08.2014. u 18:14 sati.