Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/gosponprofesor

Marketing

O čemu sanja Putin?

Katkad mi iz čista mira dođe da se zapitam što je baš sad, u ovom času, s nekom poznatom osobom. Ili, kakve snove sanja? Što će danas ručati? Recimo, što ovog časa radi papa Franjo? (OK, moli se, vjerojatno – po naputku Pavla iz Tarza treba moliti bez prestanka – ali tko zna za što: planet je bremenit problemima. Ili možda čita, recimo, Thomasa Pikettyja (danas svi čitaju Pikettyja)? Šeće s prethodnim Vikarom Kristovim po starim vatikanskim vrtovima? Ili je od umora na klecalu zadrijemao?) Ili – što je noćas sanjao Vladimir Putin? (…stotine, tisuće ruskih plavih mačića, posvuda u Kremlju… A u njegovom uredu za radnim stolom starica okrutna izgleda – prava baba Jaga koje se u djetinjstvu jako plašio – gleda ga ravno u oči.) Vladimir Vladimirovič budi se posve zbunjen. Da je čitao Junga, zabrinuo bi se. (Hm, da je čitao Junga, možda ne bi bio to što jest?) Ne znam odakle mi to, ali moji najbliži već su navikli da ih, ničim izazvane, pitam: Tko zna što je jutros doručkovao Patrijarh moskovski i sve Rusije, Kiril I.?“

U tome nema ničeg nepriličnog; takva mi se pitanja posve spontano jave, malo se zabavljam mogućim odgovorima – svaki bedak ima svoje veselje – pa krenem za svojim poslom. Poigravam se na tren mišlju da je Michelle jutros natjerala Baracka da do kraja pojede rižine krekere (O, yes, dear! You're gonna eat all this…) koje – što ona zna – inače mrzi, ali ih guta every damn morning radi mira u Bijeloj kući, a da je Angela danas poželjela Grünkohleintopf. Dok završava razgovor s Hollandeom (koji u trenirci vozi kućni bicikl), već se veseli što će uskoro sjesti za stol (…und einen Becher Bier…, zapjevuši u sebi). S mračnom ironijom padne mi na pamet da je neki dan glasnogovornik Hamasa na brzinu pojeo lepinju s falafelom prije no što će dati izjavu za CNN o novim desetcima poginulih, baš kao što ju je pojeo i glasnogovornik izraelske vlade, nakon davanja izjave o razlozima vojne intervencije. Obojici su okusni pupoljci na jeziku s jednakim užitkom reagirali. Svatko voli falafel. I oni koje ubijaju i oni koji ubijaju.

Znam da, kad god mi padne na pamet, Žižek čita Hegela, Geert Wilders Kur'an, ali za Kim Jong-una nikako ne mogu biti siguran što radi. On je općenito velika zagonetka. Možda sanja snove – blagodareći kolektivnom nesvjesnom – dostojne velikih vizionara a la Albert Speer, ili pak književnikâ – recimo, grad nalik onome što ga u Naboru u vremenu opisuje Madeleine L'Engle: Pod njima se prostirao grad koji je čitav bio složen pod oštrim pravim kutovima. Kuće u predgrađu sve su bile potpuno jednake – male, četvrtaste, zeleno obojane kutije. Svaka je imala mali, pravokutni travnjak s pravocrtnim gredicama nezanimljivog cvijeća… Pred svakom kućom igrala su se djeca. Kad bi konopac za preskakivanje udario u tlo, lopta bi također. Kad bi konopac bio iznad glave djeteta koje skače, dijete s loptom bi uhvatilo loptu. Konopci dolje. Lopte dolje. Stalno iznova. Gore. Dolje. Sve u ritmu. Sve jednako. Kao i kuće. Kao i staze. Kao i cvijeće.

Uh, misli Jong-un stežući plahtu, ovo je nešto… Grašci znoja mu orose čelo od uzbuđenja… Jesenti, pomisli, pa spram ovoga su ovi naši sletovi čisti kaos! Posmicat ću cijelu tu izdajničku garnituru!

Zatim su se na svim kućama istodobno otvorila vrata kroz koja su izašle žene poput niza od papira izrezanih lutki. Haljine su im bile različitih boja, ali ostavljale su dojam jednakosti. Svaka je žena zastala na stubištu pred ulazom. Svaka je pljesnula. Svako dijete s loptom uhvatilo je loptu. Svako dijete s konopcem smotalo je konopac. Svako se dijete okrenulo i ušlo u kuću. Vrata su škljocnula zatvorivši se za njima.

E, TO se zove disciplinirano stanovništvo! Pa ti nemoj obraćati pažnju na snove, dašće sladostrasno.

Razmišljam katkad o svim tim vrhunski obrazovanim, inteligentnim i, valjda – ma što to značilo – normalnim ljudima što ih cijeli svijet gleda na zaslonima, koji su u mladosti voljeli sve što vole mladi, a i sada nam preko medija daju do znanja da vole košarku, nogomet, ili čašu piva, bordoška vina ili dobar boršč, da vole humus i da brinu o tome da podanici – dok skapaju od gladi – nose udobnu obuću... Daju nam do znanja da čitaju i dalje zanimljive i vrijedne knjige, da su filmofili, filantropi, da im je stalo do opstanka tigrova i da su ekološki osviješteni…, da su okruženi savjetnicima, sve redom isto takvim obrazovanim i pametnim ljudima… riječju, sve sam gô humanist... pa svejedno gledamo kako su transmisijom i logikom vlasti na nižim razinama moći neki među njima uzrokom da brojni drugi muškarci, žene i djeca – jednako zainteresirani da uživaju u ukusnoj špundri, kokoši s galuškama, humusu ili maqlubi; ljudi koji jednako tako sanjaju, ako im tenkovske granate dopuštaju da usnu – dakle, da brojna druga ljudska bića doslovce gube glave, ili samo ostaju bez krova nad njima.

Transmisija i logika vladanja, uvijek zapravo makijevalistička, uvijek zapravo manipulativna, omogućuje onima koji odlučuju, održavaju i pokreću mehanizme ratnih strojeva da uživaju u više nego dobrom životu, dok one koji su izravno uključeni u sukobe, kao vojnici, ili su, što je češći slučaj, tzv. kolateralne žrtve – u svojim kućama, u školama i bolnicama – ta logika lišava žitka i imetka.

To se kroz povijest neprestance ponavlja, a ponavlja se i danas, upravo sada, vidimo u vijestima. Prilično sam rezigniran zbog toga, i mrak mi pada na oči kad promatram koliko je ljude – cijele skupine ili narode – zastrašujuće lako, razmjerno jednostavno, uvijek istim repertoarom slaboumnih fraza i jeftinim retoričkim smicalicama, okrenuti jedne protiv drugih, a za račun malobrojnih trećih.

Hja.

Što, dakle, sanja Vladimir Vladimirovič, a što doručkuje Barack Hussein?

Post je objavljen 14.08.2014. u 18:03 sati.