Došla sam doma nakon posla, skinula se, odlijepila grudnjak sa sebe i bacila ga na krevet da se suši. Po ulasku u kuću dobila sam rijetki kompliment iz usta svojeg oca ( ne da rijetko dobivam taj kompliment, nego je dobivanje pozitivne izjavne rečenice iz usta mog oca rijetkost), da "čak izgledam pristojno", buraz se odmah nadovezao da izgledam kao sekretarica, pri čemu zaključujem da je fetišiziranje određenih odjevnih kombinacija zacijelo dovelo do potpuno pogrešne predodžbe o tome kako se odjevaju žene na određenim radnim mjestima, kako bilo da bilo, uvukla sam se u vrećastu šarenu navlaku ( zaista ne znam je li to spada po definiciji u haljinicu, majcu ili vreću za krumpire), i sada sam opet čovjek, od glave do pete običan primjerak homo sapiensa u klimatiziranom prostoru.
Boli me svaka kost u ramenima i leđima, svaki mišić je tvrd od mliječne kiseline pa i njih svrstavam u kategoriju kostiju, i mislim da ne želim vidjeti zelene krastavce iduća dva mjeseca. Ta nabujala odbojnost, dakako, nije sama od sebe iznikla iz ničega, jučerašnje teglenje rudnjaka punih tih istih krastavaca preko beskrajno dugog polja do auta ( jer starci su bili na moru, a plodovi zemlje ne pitaju, zriju, bujaju i propadaju mimo naše volje), bilo je plodno tlo za rast odbojnosti. Svako malo mi prostruji glavom da ću, s obzirom da je majka još uvijek na moru, morati ukisati te krastavce, vjerojatno jednom rukom, jer ću drugom biti na mobitelu sa beskrajnim brojem pitanja - mama, što sad radim, koji je omjer? - ali tu misao gasim u korijenu lansiranjem iste na Mjesec, što zbog njegove trenutne blizine Zemlji, i nije tako teško.
Za vikend sam bila kod sestre na selu, u malom raju lišća i mira, dječije graje i zelenih napitaka. Terapeutska svojstva stajanja na pragu trokut kućice, obasjana suncem, s pogledom na šumu preko polja, zvukovima majčinstva iza leđa. Bučno je to majčinstvo, iscrpljujuće, ali taj dar da nekome činiš sreću iz dana u dan, čini se nevjerojatnim.
Konačno dišem, pomislila sam, ovdje su problemi jednostavni, odjenuti se, nahraniti se, okupati se, naigrati se, počistiti razbijeno, terapija malim problemima, i ja dišem.
Prošao je moj rođendan, dan na koji najčešće mrzim cijeli svijet i sve ljude, ali se uredno smješkam i zahvaljujem na dobrim željama, jer nisu drugi krivi što ne volim biti u centru pažnje, što je taj dan bio pretrpan i ja se nisam mogla nositi sa samom sobom, a kamoli dobrotom drugih ljudi.
Prošla je ugradnja pvc prozora, radovi su se odužili, zakomplicirali, iscijedili F. i mene, psihički, financijski, fizički i bračno.
Prošlo je ljetovanje sa ekipom i dva sporovoda, burno ispijanje kava i cuge po kafićima i konobama, hvatanje ono malo sunca što se probilo tu i tamo između olovnih oblaka i ljetnih oluja, i povratak autoputom na sprovod moje bake, vraćanje u realnost, suze i crnilo, a onda smrt prijateljeve majke, peglanje crnih košulja i zvukovi struganja lopata po betonu groblja.
Ovo ljeto nije kakvim sam ga planirala, ova godina nije kakvom sam ju zamišljala... a koja je ikada i bila, kontrolni upravljač nije u mojim rukama, što je vjerojatno dobro, i za mene i za druge ljude oko mene. Više ni ne želim planirati, ne želim imati kontrolu, želim biti list nošen vjetrom, opran kišama, izgažen na putu i zaboravljen u svojoj prolaznosti.
Post je objavljen 12.08.2014. u 16:09 sati.