Marketing
Čekam te...
Kuham danas grah (mladi), i kroz zamagljen prozor ponovo slušam kišu. Padne mi na pamet da na staklu ispišem: Čekam te (na ručak). A mogla bih i: bljak, jer ne volim grah.
Ovo je jedan od onih dana kada se jesen prišulja, i prerano me sjeti početaka školskih godina, nedovršene zadaće iz matematike, nekog grča u stomaku, i cipela za suho vrijeme, u koje nisi siguran da će ti zaštiti čarape od kiše.
Uskoro će on doći i donijeti mi priču, a možda i kavu. Te su priče sve teže, a putovanja na posao duža, koja skraćuje slušanjem radija.
Evo pričice od nekidan: po 1-om km se naknada za prijevoz smanjila na 0.70kn, a i dozvoljena stopa bolovanja za neki postotak.
Ili ona, kada kolega iz ljekarne poruči po pacijentu da imaju problem s liječnicima, jer prepisuju uglavnom jeftine lijekove.
Sve manje se pacijenti daju nasukati, pa mnogi govore da im takvi baš pašu.
(Možda ljudi počnu čuvati svoje doktore, jer su ih ovi počeli „ostavljati“.)
Odlazi tko može. On zna da ne može nikud, i da je umoran od borbe. Zato šuti i ne brani se.
Za ručkom priča ono što nema više volje govoriti na drugim mjestima. A ni ja ovdje naširoko prepričavati…
Uzmem krpu i pobrišem maglu s prozora, i pomislim kako će mi možda danas donijeti novine i doći s pjesmom. Zna on to, bar dva puta tjedno. Na pragu mi zapjevuši obično onu koja ga isprati prije nego zalupi vrata auta.
Neke od njih mi se ne svide, pa nakon: Dobar dan, kažem: Daj šuti.
Ali, ova mi je draga:
Klapa Rišpet - Lumin
(Datum objavljivanja: 5. lip 2012. Duje, ka)
P.S.
Za popodnevne smjene, ručak je iza 20:00.
Post je objavljen 06.08.2014. u 17:44 sati.