Kiša nas prati gotovo svaki dan pa da rečem koju riječ o toj posebno važnoj stvarčici.
Još od malena imam neku posebnu strast prema kišobranima. Prvi sam imala tek nakon prvog razreda srednje škole. Prije toga mama je uvijek bila sklonija kabanicama jer su bile jeftinije i manja je mogućnost bila izgubiti ju. Nakon prvog srednje imala sam petnaest dana prakse u trgovačkom poduzeću i zaradila svojih petnaest tisuća dinara. U svakom slučaju to je bilo dok su dinari još imali vrijednost. Za taj sam iznos kupila zlatni prsten sa ljubičastim kamenom i svjetlo ljubičasti kišobran ma štapu. Oduvijek volim te na štapu, a pogotovo još i ako su automatik. Nisam mogla dočekati da počne padati kiša pa da se kroz selo prošećem sa mojim kišobranom. Čuvala sam ga kao nešto stvarno izuzetno. Danas se sa osmjehom prisjećam tog kišobrana i nastojim prestati ih kupovati jer već njih