Danas sam u svoj dnevnik blagoslova napisala dvanaest podsjetnika koje ću danas kroz dan raspisati kao svoje uobičajene blagoslove ( objašnjavala sam to u nekim svojim prošlim postovima). Najčešće ih ima deset. To je neko zlatno pravilo. Nađi deset dobrih stvari koje su ti se dogodile. Deset. A nekad ih je i manje. Zapravo, često. Ali nije sad to bitno, pokušavam konstatirati drugu stvar ovime. Da mi se događaju stvarno lijepe stvari, ima ih i itekako se imam čemu vesliti, ali ne mogu se oteti dojmu, kojemu su pridonijele i neke izjave mojih prijatelja (koje sam u početku odbijala od sebe, a onda shvatila da su možda dobro i rekli), da sam u zadnje vrijeme žrtva neke čudne zle sreće.
Pokušat ću ovo objasniti što sažetije, par zanimljivo "loših" stvari koje su mi se izdogađale i koje su se tako zaredale da sam se nakon dva mjeseca zapitala - ozbiljno, šta je samnom i cijelim svijetom?
- imala sam šefa, valjda kralja zemlje debila i posao koji sam mrzila
- imam gljivice u grlu već dva mjeseca i ne smijem ništa jesti
- imam slomljenu nogu (zbog posla koji sam mrzila)
- nemam sreće s tehnologijom
Prvo je krenulo sa zdravljem pretpostavljam. Nos, grlo, gljivice (u grlu), nesanice i tako neprekidno dva mjeseca. Onda posao. Dogovorila sam se za taj neki sezonski posao koji je zvučao savršeno,još dok sam bila u Zagrebu. Onako, sve super. Malo više plaćen nego prošlih godina, svi hvale šefa koji je super i plaća redovito, radno vrijeme popodne i dvokratno, što znači da ću prvi put ovo ljeto moći ići na plažu popodne. Odnosno, imati slobodno popodne općenito.
Šef mi je rekao da počinjem raditi u travnju, pa umjesto toga uzeo moju frendicu. Pa mi je rekao da počinjem raditi 1.6., ali komunikacija s njim je bila tako naporna i teška jer nikada ne bi ništa konkretno govorio. Nešto kao političar, konstanto izbjegava odgovor na jednostavna pitanja izmotavanjem i muljanjem, da mi je uskoro postalo užasno zlo od toga. Nije dugo trebalo da shvatim s kakvim debilom imam posla i da ga zamrzim. Nakon mali milijun problema, sa studentskim ugovorom, njegovom (ne)registracijom u Student servis, mojim sedmodnevnim radom, koji naravno, nije bio rad, nego "učenje" , počela sam raditi 16.6. To nije bio neki posao iz snova kao što sam prije mislila, ali iskreno, bilo je tu i nekih dobrih stvari. Kao činjenica da sam radila s najboljom prijateljicom. Ili mogla slušati Johna Mayera, odnosno svoju glazbu do besvijesti. I tako neke stvari. Ali ipak, bio je to jedan od onih posla zbog kojih jedva čekaš kraj sezone da se makneš od toga, koliko god ga cijenio ili se utapao gledajući u njegove pozitivine strane.
Međutim, kad sam mijenjala izlog trgovine, nakon šest dana rada, pala sam sa stepenica i slomila nogu. I od tada me šef jebao više nego ikada prije. Tako mi je bio grozan da uopće nemam snage pisati kako i zašto, jer je priča stvarno preduga, ali konačan rasplet bio je jučer kad je mojoj prijateljici rekao da mi daje otkaz. Ja još o tome ne znam ništa, iako već neko vrijeme netko drugi radi umjesto mene.
Nisam argumentirala ničime naročito njegovu titulu kralja zemlje debila koju je dobio u mojem postu, (ne zato što argumenata nema, nego jer stvarno nemam volje ) ali takvog muljatora i bipolarnu budalu nisam nikada imala prilike upoznati. Dosada sam u životu imala okej i korektne šefove, radila preko sezone negdje ili na nekim kratkim poslovima kao student u Zagrebu. Stvarno sam imala sreće. Ovo je bio prvi susret s nečim takvim, kada gutaš sve i svašta samo da bi imao posao, radiš kako se tim privatnicima prohtije, a onda slomiš nogu na tom poslu i nemaš pravo na bolovanje jer si student i jer ti je šef amoralana spodoba, a onda tjedan dana prije nego što trebaš skinuti gips i vratiti se, saznaš od frendice da si dobila otkaz. javascript:%20void(0);
Početkom godine sam imala neki financijski plan. Planiranjem poslova i zarade, bio mi je cilj platiti si školarinu na faksu ( jer ga mijenjam), autoškolu i imati 10 000 kuna kad budem išla u Rijeku. Kako su se ti planovi izjalovljavali, imala sam period od par dana kad sam bila anksiozna i plakala jer sam se osjećala kao da sam se našla pred zidom neriješivih problema ( ali tada sam bila još i dobra. sad sam tek bez ikakvih izvora prihoda ) I onda sam prolila kavu po laptopu. I tipkovnica mi se pokvarila. A to mi je nekako najteže bilo. Jer sam baš junkie.
Kad sam išla u Rijeku pisati prijemni, nakon što sam platila i poslala preporučeno u roku, došla sam tamo i nije me bilo na popisu. Gledam i ne vjerujem. Kako, zašto i kako je to moguće? U studentskoj službi nisu mogli ništa napraviti jer nisam imala sam sobom onaj papirić dokaza da sam zaista poslala to ( lesson learned! sad nikakve dokaze ne bacam). I ne samo poslala, nego poslala preporučeno. " Nemojte nam lagati!" , rekla je službenica. "Ne lažem! Ne bih radila scenu i dolazila u Rijeku da lažem!" Bilo je tu puno komplikacija jer ja nikako i ničime nisam mogla dokazati svoju tvrdnju, a prijemni je već počeo, a jadna službenica nije znala što uopće napraviti. Nisam mogla prestati plakati neko vrijeme, ne toliko zato što propuštam priliku za borbu za engleski, više iz neke nevjerice i nemoći. Nakon dva sata se to riješilo, nakon zalaganja službenica i prodekanice koje su mi stvarno htjele pomoći. Rekli su da su našli trag u pošti da je to zaista plaćeno i poslano ( na vrijeme) i pisala sam poseban ispit. Na kraju je sve to ispalo simpatično i lijepa uspomena, bila sam oduševljena Riječanima i osobljem fakulteta koje je bilo tako drago i susretljivo da je stvarno za svaku pohvalu. Ali ne mogu si pomoći sada u retrospektivi, a da se ne zapitam "Netko mene jebe malo, jelda? Neki Bog, neka viša sila, nešto? Da? Jelda malo."
Zdravlje mi je puno bolje nego u prošlom postu. Dva dana nakon njega dobila sam neke tablete za nos i od tada su nestale nesanice. Spavam po deset sati dnevno već mjesec i pol, ne mogu prestati. Bila sam kod otorinolaringologa i ustanovio mi je obostranu nosnu poliplozu. Dobila sam terapiju koja se sastoji od više stvari, tako da je u kombinaciji s gljivicama, neko vrijeme bilo zaista zastrašujuće koliko tableta, sprejeva i koječega konzumiram svakodnevno. U svibnju sam izbrojila devet vrsta tableta koje sam uzela u zadnjih dva mjeseca, a sada me strah uopće pomisliti na brojanje. Ako mi terapija ne pomogne, ići ću na operaciju. Koja kako sam čitala na internetu (a internet je alfa i omega točnih informacija) nije toliko bespotrebna i uzaludna kao što moj doktor kaže. Mislila sam da nema šanse da dođe do nje, ali ispada da je neizbježna. Jer iako mi je ovo pomoglo nešto, moje se disanje i dalje ne može usporediti s disanjem prosječne zdrave osobe.
Gljivice su pak ono što mi je najteže palo. Nakon dva mjeseca bez ozdravljenja do kraja, doktorica mi je prekinula terapiju. Rekla je da moram ojačati imunitet. Istražujući malo o tome, saznala sam da kad imaš gljivice moraš držati posebno, dosta restriktivnu dijetu. I pitam se zašto mi to nisu ranije rekli, ni ona ni otolaringolog. Ne smiješ jesti kruh, paštu, rižu, voće (osim limuna), mliječne proizvode, mesne prerađevine, povrće kao što su kiseli krastavci, zaslađene napitke, slatko i šećer općenito, piti kavu i alkohol. Držim se toga nekih pet, šest dana već (za mene je netipično kad nešto ne brojim), osim što stvarno ne mogu bez kruha. Najveći problem mi je odsustvo slatkoga i alkohola. Slatko, koje se u mojem svijetu izjednačava sa samom egzistencijom i smislom života i alkohol... Ja sam jedna od onih osoba koje ga baš vole. I koje ne mogu biti vani trijezne. Znam da postoje veći problemi od apstinencije od alkohola, ali trenutno mi je tako nezamislivo da će to tako morati biti do daljnjega. Čak i capuccino nekad volim piti, kad pišem. Uvjeravam se da sam produktivnija kad me drmne kofein (da, od cappucina, ne šalim se,) pa se barem oko nečega mogu izvlačiti. Svejedno, ako budem skinula išta od osam kilograma koje želim skinuti, a cijeli mi život to ne polazi za rukom, sve ću ovo smatrati vrijednim. Sva moja nezdrava prehrana od prije, čini se, itekako dolazi na naplatu i to će sada morati promijeniti.
Gips skidam za šest dana. Za razliku od gljivica, to mi uopće nije teško palo. Nije da mi je bilo drago s druge strane, ali u usporedbi s time, te fizionomske stvari mi stvarno ne predstavljaju puno u životu. Bilo mi je malo bed zbog posla, gubitka novaca, a po novome i otkaza (iako ja formalno ne znam ništa o njemu), ali nije da ću rezati žile ili nešto. Kako god, ipak je lijepo da se i ta era mirovanja bliži kraju i da ću se uskoro kupati i izležavati na plaži. Nakon jedne od obilnijih depilacija u životu, naravno.
Prije tri dana sam bila u Rovinju s frendicom na servisu automobila. I ostavila mobitel tamo. Srećom, osoblje je bilo tako ljubazno i rekli su mi da me mobitel čeka.
Rang liste na postani student su pravo bojno polje. Ratište. U vremenskom razmaku između objavljivanja rezultata mature ( ok sam napisala talijanski s obzirom na svoje sposobnosti) do danas, pet dana prije zaključavanja rang listi, bila sam osamnaesta pa dvadeset sedma, da bi sada u trenutku pisanja bila dvadeset treća. Od četrdeset. Na povijesti, da. Na talijanskom dobro stojim. Nekada me rang liste usreće, nekada malo izdeprimiraju ( kao kad sam bila dvadeset sedma), ali ne mogu si pomoći a da ih opsesivno ne provjeram petnaest puta dnevno. Molim boga da upadnem u Rijeku jer ako budem morala birati između Pule i Zadra, to će biti jako, jaako loše za mene. Toliko loše da sam jedva to napisala. Još ne znam kako ću platiti faks. Ali polakooo. Chill. Nije da imam samo pet dana da izmislim izvor prihoda.
P.S. Ovo prvenstveno se nisam toliko uživila kao za Euro 2012. Kada sam si napravila profil na nekoj nogometnoj stranici. FIFA ili tako nešto? Aleksandr Kokorin mi više nije toliko zgodan, a Mario Gomez, nemam pojma gdje je. Ipak, veselim se još ove dvije utakmice.
P.P.S. U ovom sam se postu koncentrirala na loše stvari kroz koje prolazim, ali postoji i druga strane medalje, naravno. Imam najbolje frendove i najbolje roditelje. Vježbam pa sam si sva super i seksi, iako mi svi kažu "ma ti si meni uvijek ista". I of course, i dalje gledam South Park i imam super tetovažu. A tipkovnica na laptopu mi je nakon dva tjedna sušenja proradila. Najeuforičniji trenutak u mojem životu. I'm such a material girl, I know.
P.P.P.S. Po prirodi sam više optimist nego obrnuto. Možda se nisam rodila takva, možda sam se tako samo istrenirala zapravo. Zbog toga me sve što sam doživjela nije tako pogodilo na emocionalnoj razini, ali sinoć mi je frendica rekla " Meni je tebe tako žao.. Mislim, nije da te žalim, ali sve što je moglo krenuti po zlu, krenulo je." Nažalost, shvatila sam da je u pravu. Druga frendica mi je prije mjesec i pol rekla da me baš prati neki peh, na što sam odmahnula rukom, ali sad shvaćam da je i ona imala pravo. Nastavila je (prva frendica), " nadam se da je to bilo to i da će odsada krenuti na bolje". I tako se baš nekako osjećam, u skladu s tim zadnjim riječima. Da će sada sve krenuti na bolje. Od danas, s mojih dvanaest blagoslova, Better than Ezra kroz slušalice, sa zdravom i obilnom salatom za ručak uz ribu s maslinovim uljem, s naokom zanimljivom knjigom japanskog pisca koja čeka da ju počnem čitati. I upisom na FfRi, nadam se. Skidanjem gipsa i hodanjem. I možda pronalaskom posla, čisto da MOGU PREŽIVJETI.
P.P.P.P.S. Saznala sam ono o Ianu Watkinsu i sad mi se ne da o tome, ali definitivno ću se na to osvrnuti sljedeći put. Moja reakcija je bila dosta burna i emocionalna na te vijesti koje sam tek neki dan saznala.
P.P.P.P.P.S. Fascinantna mi je činjenica da se u posljednjih šest godina nisam nimalo promijenila. I dalje plačem kao malo dijete gledajući intervjue i nastupe Taylor (Swift) jer još uvijek ne mogu vjerovati da postoji netko kao ona i jer sam ponosna na sve što radi.
Vaša Caitlin, koja je slomljenog srca jer joj je nekoć draga rock zvijezda psihopatski pedofil
i Caitlin, koja je u iščekivanju da postane povjesničarka i nadajmo se, riječka p...
Post je objavljen 12.07.2014. u 17:14 sati.