Silovanje interneta
Dosta sam blogovske tinte potrošio na pisanju o ljudskim trivijalnostima. Točnije, o prezentiranju istih kroz medije uz pridodavanje neopravdano velike pažnje tim pothvatima. U jednom od tekstova sjećam se da sam tekstualno govorio kako se piše, pa čak i diči pothvatima kojih bi se zapravo trebali sramiti.
Od Big Brother pomame otprije par godina gdje se s nestrpljenjem čeka prvi seks, guglaju ključne riječi u cilju pronalaska obnaženog lijevog guza jedne od stanarica, preko Severininog kućnog videa u čiju slučajnost curenja u javnost čisto sumnjam, do ultimativnog razbijača privatnosti koje se prosječan korisnik bez imalo premišljanja rješava za nekoliko lajkova i komentara po društvenim mrežama.
Dakako, bilo bi krajnje licemjerno govoriti kako je sve u svezi Facebook-a loše zato jer jednostavno nije, pogotovo iz razloga što ga i sam koristim, no nešto je jako bitno u svezi služenja društvenim mrežama, ali i internetom (pa čak i životom) općenito, a to su dimenzije. Koliko daleko smo spremni ići.
Ima jedna izjava, i s njom se slažem, a govori o tome kako je Facebook-u u par godina pošlo za rukom ono u čemu CIA nije uspjela kroz pedeset godina. Razlika je, dodao bih, što je ovaj potonji koncipiran na 'benevolentnoj' osnovi bezbrižnog dijeljenja s drugim ljudima, dok se CIA, ali i sve ostale tajne službe država koristile malo drugačijim metodama kako bi došle do bilo čega o 'potencijalnim prijetnjama državnoj sigurnosti'.
'U budućnosti, svatko će imati svojih pet minuta... anonimnosti' netko je jednom rekao.
Sloboda govora u teoriji zvuči jako primamljivo, kao temelj neke demokratičnosti kojom teži moderni svijet. Nakon nekoliko godina prakse, čini mi se da je postao potpuni promašaj. Omogućavanje komentiranja po portalima koji su kroz godine sve učestalijeg korištenja interneta postali broj jedan što se tiče vijesti bio je ogroman korak unatrag što se konzumacije informacija tiče.
Moderna rekreacija kompleksaša
Odjednom svaka budaletina s pristupom netu slobodno može tekstualno zapišavati po bilo kojoj objavljenoj vijesti i dijeliti sa svijetom svoja zrnca (doslovno) mudrosti. Svaki idiot može zapremiti neki svoj mali prostor po bespuću interneta i do mile volje sudjelovati u najidiotskijim izljevima gluposti.
Od najpopularnijih akcija međusobnog jebavanja majki žitelja Balkana ispod članka koji ponekad nema ama baš nikakve veze s Balkanom, jebanjem, niti majkama, pa do rafalnih pljuvanja po svemu po čemu se stigne. Uvjeren sam da bi i vijest o pronalasku lijeka za rak (u što pak realno sumnjam zbog interesnih lobija, no to je tema za neki drugi post) uspjela raspizditi grupicu s dijagnozom veoma uznapredovalog karcinoma idiotizma pa bi osuli drvlje i kamenje po ne znam komu, i ne znam zašto.
Prije je samo tribina prosječnog sportskog borilišta predstavljala mogućnost uobičajenog treniranja vokabulara sa što gorim kombinacijama sočnih glagola od kojih je nerijetko najlošiji oralni isprdak znao privući najviše pažnje, pa čak i izmamiti plijesak jači nego što se upućivao sportašima. Danas tu postoji čitava lepeza svakojakih internet domena blagoslovljenih mogućnošću potpunog fizičkog zlostavljanja tastature i virtualna onanija nad objavljenim sadržajem. Razlike su neznatne: hrapavi, često alkoholom nagriženi glas zamijenjen je tekstualnom gramatičko-pravopisnom povraćotinom, a aplauz klikom miša.
Zaista, nečiji postovi stvarno imaju moć da raspizde i najmirnije, da od povučenog knjiškog moljca, volontera godine te redovnog ministranta lokalne župe naprave Ružu Tomašić.
Kod nekih komentatorskih bisera sigurno i Mate Granić burno reagira, a Josipović i stranu zauzeo.
Post je objavljen 28.05.2014. u 21:46 sati.