Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/babl

Marketing

Tuđmanizacija klupske scene



ŠIRENJE I


PRODUBLJIVANJE


NEJEBICE



U vrijeme moje mladosti na tulume i žurke po kućama išlo se u šest poslijepodne, sedam ili osam. U diskoklubove se odlazilo u sedam ili osam. Okupljanja i zabave po kućama znale su trajati duže, pa su se posljednji ostaci društva razilazili često tek pred jutro, ali je glavnina odlazila prije ponoći. Plesnjaci i diskoklubovi su radili do deset ili jedanaest, da bi se uhvatili posljednji noćni tramvaju. U vrijeme Univerzijade radno vrijeme lokala i javnih okupljališta produžilo se i do ponoći.

Danas mladež petkom, subotom i nedjeljom u ponoć tek izlazi iz kuće. Najpopularnija okupljališta tek se počinju puniti između ponoći i jedan sat ujutro.

Nema dvojbe da se promijenio raspored izlazaka za zabavu, a ta promjena rasporeda podrazumijeva ujedno i promjenu u stilu zabave, načinu zabave, njenom značenju i nizu drugih osobina.

Nije dovoljno konstatirati da je došlo do promjene. Treba razumjeti i kako i zašto je do nje došlo, te koje su njezine posljedice.

Promjena je nastupila devedesetih godina. Doba rata, izbjeglica i oskudice svelo je klupsku scenu na djecu preko noći novoizniklih bogataša i mafijaše. I jedni i drugi su prvenstveno neradnici kojima ne treba rano ustajati, pa mogu bančiti do pred jutro, tipični izdanci tuđmanizma. Kasnija relativna normalizacija i širenje klupske scene bilo je pod utjecajem onoga što je jedino postojalo i smatralo se uspješnim, tako da je i normalnoj mladeži: srednjoškolcima, studentima i nezaposlenima, preostalo jedino prihvatiti ono što se nudilo ili u potpunosti apstinirati od toga, što je zapravo nezdrava žrtva jer znači i odustajanje od samog po sebi zdravog i atraktivnog oblika zabave - okupljanja i plesa, sa svim socijalnim kontaktima koji se pri tome zbivaju.

Nije svaka promjena na bolje, pa tako i ova povlači za sobom jednu nezdravu posljedicu, vidljivu u usporedbi dva izložena modela klupskog života. Jedan od najznačajnijih i najatraktivnijih sadržaja takvog okupljanja jest da se sreću i upoznaju djevojke i mladići, da se oni koji se od ranije poznaju nađu; svi odlaze na takva mjesta s namjerom ili željom da nalete na nekoga s kojim će kasnije otići držeći se za ruke ii zagrljeni. Međutim, oni koji napuste popularna okupljališta prije ponoći imaju priliku upustiti se u veselo ljubakanje ili kvalitetan seks do zore, što je danas nemoguće jer se iza ponoći tek okupljaju. Oni koji se okupljaju tek iza ponoći ne mogu pronaći i nagovoriti adekvatnog partnera u prvih petnaestak minuta, mogu to teoretski tek iza dva, oko tri ili četiri ujutro, kad više nikome nije ni do čega, tako da promjena vremena izlaska u klubove zapravo izaziva prorjeđivanje seksualnih kontakata među mladima, širi nejebicu. Ne prorjeđuje se samo učestalost kontakata, nego opada i njihova kvaliteta. Sve zahtijeva svoje vrijeme. Kvascu u tijestu potrebno je vrijeme da bi štruca bila spremna za pečenje, sjemenu je potrebno odgovarajuće razdoblje da proklija i izraste, tako i kvalitetna spolnost zahtijeva svoje vrijeme koje se valja isključivo njoj posvetiti. Ubrzano raste samo GMO bilje i industrijski tovljena perad i stoka. Umjesto predanog i potpuno posvećenog prepuštanja milovanjima od ponoći do zore, onima koji iznureni izlaze iz klubova i diskoklubova nakon četiri ujutro, ako im je do ičega, preostaje jedino da se posljednjim ostacima energije ofrlje kresnu na brzaka u kakvom haustoru ili na sjedištima automobila. Takva praksa u doba seksualnog sazrijevanja među muškima stvara prvenstveno mnoštvo loših jebača, a među ženskama inducira stvaranje seksualnih osobnosti koje se upuštaju u bliske dodire s takvim lošim jebačima rijetko i nerado. Sve zajedno, masovna popularna okupljališta postaju deseksualizirana mjesta. Težište se pomiče. Umjesto da je magnetizam okupljališta u tome da se sretne drugoga, u prvi plan izbija potreba da se pokaže sebe. To pogoduje narcisoidnim ličnostima i razvijanju narcisoidnih crta karaktera. Narcisi dolaze u najreprezentativnijim i najprovokativnijim izdanjima, izazivajuči oko sebe maksimalni podražaj kod promatrača, o čemu bjelodano svjedoče radovi najustrajnijeg fotokroničara klupske scene Zvonimira Krstulovića. Na vizualnoj, površinskoj razini klubovi su mjesta maksimalnog podražaja, što je u bolnom kontrapunktu sa deseksualiziranom suštinom tih okupljališta. Maksimalni podražaj koji rezultira minimalnim ispunjenjem nužno izazivaju maksimalnu frustraciju, tako da su današnji klubovi zapravo kolijevke nezadovoljne i ogorčene generacije.

Jedna od meni najlucidnijih definicija tuđmanizma je „tuđmanizam = feudalizam + televizija“. Neki zagovaraju detuđmanizaciju, drugi zazivaju povratak izvornog tuđmanizma, ali i jedni i drugi bi trebali poznavati sve dosege do kojih je tuđmanizma prodro (od kojih je ovaj ovdje naveden samo jedan u nizu) da bi uopće znali o čemu govore.







Post je objavljen 16.05.2014. u 23:32 sati.