Moj tata je preminuo 11. 6. 2013. od, kako je pisalo na osmrtnici, „duge i teške bolesti“. U ovom slučaju „duga i teška bolest“ zove se Alzheimer.
Sjećam se kad nam je mama rekla dijagnozu. Nisam ništa mislila o tome, nisam znala. Kada je to bilo? Prije 10 – 12 godina? Nekako mi je, tada, to bilo i smiješno. Znala sam o bolesti više - manje samo iz viceva o Nijemcu Alzheimeru koji dolazi u posjet ili iz američkih filmova u kojem su stari ljudi pričali neugodne priče iz prošlosti krivim ljudima, brkali imena i davali svaki dan unucima poklone za rođendan. Pa koliko onda može biti strašna ta smiješna bolest?! O, kako samo strašna može biti!
Strašno je što dođe polako, kao lopov koji se prišulja i krade malo po malo, tako da se u početku ni ne primijeti koliko toga nedostaje. A onda, kao i svaki lopov, postane pohlepna i uzima sve više i više. I što više uzima to joj se više sviđa. Kada bi barem samo uzimala novce i zlatninu sakrivenu u čarapi! Ali ona uzima tuđa sjećanja, tuđe osjećaje, tuđe duše. Bolest kao iz desetog kruga pakla.
Kad sam bila djevojčica, tamo negdje 5. razred, tata me učio raditi stoj na rukama. Trebalo nam je jako dugo, ali sjećam se njegove sreće kad sam dobila 5 iz tjelesnog i njegovog šašavog pobjedničkog plesa. Koju godinu kasnije, kad sam dobila glupavu medalju sa skijanja, ples je opet pao. Sjećam se njegovog pjevanja starogradskih popevki, njegovog smijeha, cigarete u ruci kad je s dečkima kartao belu. Sjećam se kad me za 20. rođendan odveo na ručak u restoran, sjećam se svih ljetovanja, zimovanja, svih zavidnih pogleda mojih prijateljica što imam takvog tatu, sjećam se kada me vodio do oltara. I sjećam se kad me prvi puta pitao tko sam ja. Takva je to bolest. I nije nimalo smiješna.
To je bolest koja od velikodušnog čovjeka napravi sebičnjaka, koja od ljubavi napravi mržnju. Moj me tata nije nikada udario, ali Alzheimer ga je natjerao da krene na svoju 6godišnju unuku, koju bi u nekom drugom životu volio najviše na svijetu, sa stisnutom šakom zato jer se igrala s njegovim kartama. To je bolest koja od supruga koji je svoju ženu zvao Šarkica, Black Mery ili Mačka, napravi da ju krene daviti jer mu je uzela kvačice. To je bolest koja od snažnog muškarca napravi sjenu od čovjeka, koja od profesora napravi neukog, koja krade velike, tople i nježne riječi i mijenja ih za psovke i vrijeđanja. Bolest koja razgovore s prijateljima, viceve i pjesme mijenja za nerazgovjetne rečenice i nepovezane riječi. Bolest koja traži od obitelji da nemoćno gleda promjenu karaktera, krađu osobnosti, nestanak duše. Nema lijeka, nema promjene prehrane, nema nade.
Moj tata je nas – mamu, brata i mene, a kasnije i unuke, neizmjerno volio, ali nekako smo nestali iz njegovog života. I znam da nikada ne bi pristao na to, znam da bi radije odabrao najgore muke nego da izgubi nas. Alzheimer nas je gasio iz njegovog sjećanja jednog po jednog, kao svijeće na torti. I kako smo mi nestajali iz njegovog sjećanja, tako je i on nestajao pred našim očima. Malo po malo, sve dok nije ostalo samo prazno tijelo, samo školjka bez bisera.
Moj tata je preminuo 11. 6. 2013. Njegova duša je preminula nekoliko godina prije toga.
Post je objavljen 06.05.2014. u 10:15 sati.