U proteklom periodu aktivnosti na blogu bavio sam se dosta (i previše) kojekakvim fotoreportažama, a sada idemo malo odmaknuti se od te suhoparnosti svjetovnog svakodnevlja i idemo tamo gdje je prava akcija ;-) u 16. stoljeće do Gyalwe Sonama Gyatsa, Trećega Dalaj Lame i do njegovih zgoda s Mongolima. O tome sam pisao prije dosta godina u ranim danima ovog bloga, (pa je možda nekom izuzetno vjernom čitateljstvu i poznata tematika :-) a sad donosim friško revidirano i dopunjeno izdanje toga teksta.
Vjerujem da vam je svima već dobro poznato u kakvoj situaciji se našao Gyalwa Sonam Gyatso u ono vrijeme. Štovan na Tibetu kao najviša utjelovljena svetost, prvi među učiteljskim inkarnacijama, reinkarnacija slavnog „ludog pjesnika i prosjaka“ (kako je sam sebe nazivao njegov prethodnik) Gendun Gyatso-a, Sonam Gyatso vodio je miran isposnički i kontemplativni život na Tibetu boraveći po samostanima i hermitnjacima svojih velikih prethodnika i prijašnjih inkarnacija. Kao istinski i karizmatični duhovnik bio je omiljen među običnim narodom kao i među aristokracijom, a ondašnji tibetanski kralj ga je jako cijenio i strepio za njegovu dobrobit osobito kad su se za tu mističnu osobu, o kojoj se glas pronio i daleko izvan granica Tibeta, zainteresirali Mongoli plemena Chakkar pod vodstvom Altan kana. 1571.g. stigao je kanov službeni poziv u goste. Kanove pozive Sonam Gyatso isprva je odlagao, odgovarao mu da će se susresti kasnijega datuma, te mu je poslao svoga osobnog izaslanika Chojey Tsundru Zangpo-a. Sam Sonam Gyatso nije bio nesklon susretu s Mongolima, ali tibetanska aristokracija bila je protiv toga opasnog putovanja i oni su ga odgovarali.
U tome periodu njegova života od Gyalwe Sonama Gyatsa očekivalo se da putuje i podučava samo unutar Tibeta. Da postavi primjer intenzivne prakse za svoje učenike pridržavao se predano svoga dnevnog meditacijskog rasporeda. Svakog jutra ustajao je dugo prije zore da bi svaki dan mogao započeti višesatnom meditacijom. Slično tome i po svršetku svakog dana ulazio je u dugu meditaciju. Neki kažu da nije uopće spavao, te da kad bi legao noću zapravo je prakticirao tantričku metodu „yoge sna“.
Altan Kan, bio je direktni potomak Džingisa- točnije 17. pokoljenje od Velikoga Kana koji je u 13.st. ujedinio mongolska plemena. Kada je Altan Kan čuo ime Sonama Gyatsa iskusio je dubok osjet vjere u njega. A Sonam Gyatso je pak osjećao da posjeduje specifičnu karmičku vezu s Mongolima koja će mu omogućiti da ih civilizira i navede ih da odbace svoje ratničke navade.
Vijest da Gyalwa Sonam Gyatso kreće na put u Mongoliju izazvala je konsternaciju među Tibetancima koji su se jako brinuli za njegovu sigurnost na tome opasnom putovanju.
Ali također bilo im je jasno da se pozive agresivnih Mongola ne može dovijeka ignorirati jer bi inače oni mogli sami doći po njega u Lhasu.
Sonam Gyatso napokon se iz Lhase otputio krajem 1577. kada je krenuo iz svog samostana Drepung. Ogromna pratnja, uključujući i tadašnjeg i prethodne Gandan Tripe (poglavare škole Gelugpa), slijedila ga je do Retenga, samostana smještenog oko 150km sjeverno od Lhase koji je 1057. osnovao Dron Tönpa, jedna od prethodnih inkarnacija Sonama Gyatsa, također glavni učenik velikog bengalskog majstora Arye Atishe koji je došao na Tibet u 11.st. (o tome vidjeti OVDJE) Samostan Reteng je i mjesto gdje je Je Tsongkhapa bio nadahnut za svoje poznato djelo „Velika Objava o Stadijima na Putu do Prosvjetljenja“. Ovdje su sljedbenici Sonama Gyatsa ponovno molili da se okani opasnog putovanja u Altan Kanov tabor. Ali sada više nije bilo povratka. Naredivši većini pratnje da ostane u Retengu spremao se da nastavi, kada je pristigao tibetanski kralj Depa Tashi Rabten koji je uzviknuo:
« Neka tvoja stopala lotusova nastave sigurno, o Lama koji si slava Buddhina Učenja!
Neka se cijeli svijet napuni nositeljima Njegova nauka!»
Tashi Rabten htio je reći i više ali su mu suze navrle na oči i nije mogao nastaviti svoj govor.
-to je prema jednom izvoru, a prema drugom kada je Sonam Gyatso polazio iz Retenga tibetanski kralj Depa Tashi Rabten sjahao je sa svog konja, prišao i uhvatio se za stremen njegovog konja i sa suzama na očima izrekao molitvu:
"O veliki Guru, proslavljeno si utjelovljenje Dharme, neka dugo živiš, neka se zemlja ispuni takvim majstorima kakav si ti.“ Nakon čega su ga svladale suze i nije mogao nastaviti stihove nego je ostao tako tiho jecati u tuzi zbog odlaska voljenog Učitelja. Sonam Gyatso tada je blago položio ruku na glavu svoga privrženog učenika i izrekao svoje stihove: „Neka uvijek bude predanih pokrovitelja Dharme kakav si ti. Neka povoljni znaci ukažu na dugoročni procvat Dharme.“
Takav je bio njegov oproštaj od Centralnog Tibeta u koji se zaista, u tijeku tog života, više nije dospio vratiti.
Daljnje putovanje Sonam Gyatso nastavio je samo s nužnom osobnom pratnjom.
Na njihovom putovanju u mongolske zemlje dogodilo se više čudesnih zgoda. Na primjer kad je skupina stigla na obalu rijeke Yangtze voda je bila jako nabujala i nije bilo načina da se prijeđe na drugu stranu. Gyalwa Sonam Gyatso sjeo je na obalu i ušao u tihu meditaciju, nakon nekog vremena počeo je recitirati mantre, na posljetku na rijeku je bacio pogled popraćen specifičnom mudrom tj. gestom rukama. Razina vode se počela snižavati i ubrzo je družina mogla sigurno prijeći rijeku bez problema.
Slična situacija ponovila se kad su stigli na Žutu Rijeku (Huang Ho). Vodostaj je bio jako visok, a bujica vrlo brza. Svi članovi pratnje bili su zabrinuti da li će moći nastaviti putovanje. Gyalwa Sonam Gyatso rekao im je da se ne brinu i da će putovanje nastaviti sutradan. Te noći ulogorili su se blizu obale. Opet Sonam Gyatso tijekom noći provodio je svoje meditacije i mantre. Kada se pratnja ujutro probudila Žuta Rijeka nije bila veća od potočića. Pregazili su bez poteškoća i nastavili svoje putovanje.
Kad su nakon dugog putovanja stigli na lokaciju Ahrik Karpatang (neki izvori nazivaju to mjesto Bijela Areg Visoravan) tamo ih je dočekao nomadski tabor pripremljen posebno njima za dobrodošlicu. Lokalni nomadi izražavali su veliku vjeru u Sonama Gyatsa i prinosili su mu brojne darove, čitava stada konja i ostalih životinja. Tu je boravila i delegacija od petstotinjak Altan kanovih konjanika predvođenih Chojey Tsundru Zangpom, izaslanikom kojega je Sonam Gyatso poslao ranije kao odgovor na Altan kanove prve pozive. Ti konjanici bili su im pratnja na preostaloj etapi puta koja ih je vodila na sjever. Taj dio puta odvijao se u ceremonijalnom ozračju sa zastavama koje su se vile na vjetru i uz visoki ton trublji koji je ispunjavao zrak. Povorka se povećavala kako su putovali jer su se lokalni nomadi putem priključivali da vide tibetanskog duhovnoga vođu. Na kraju je ta karavana brojila mnogo tisuća konjanika iz Mongolije, Kine i pograničnih tibetanskih regija.
U Altan kanov tabor, smješten južno od jezera Qinghai, stigli su 15.-og dana 5.-og mjeseca Godine Zemljanog Muškog Tigra (svibanj 1578.) nekih sedam mjeseci od polaska iz Lhase.
Po dolasku dočekao ih je skup od preko deset tisuća ljudi. Sam Altan kan odjenuo se za tu priliku u potpuno bijelu halju da simbolično prikaže svoje privrženost Dharmi.
Zapravo to nije bio prvi kontakt Mongolije s buddhizmom, niti je to bila Altan kanova jedina veza s njime. Dva stoljeća ranije Mongole su s buddhizmom upoznali veliki tibetanski majstori iz Sakya škole- Sakya Pandita i Sakya Pakpa. To je bilo tijekom vladavine Kublaj Kana koji se obratio na buddhizam. Nakon toga je međutim Kublaj Kanov nasljednik Timur Kan* zamjerao pacificirajući učinak buddhizma i za njegove vladavine Mongoli su se vratili krvožednim navadama stare šamanske religije.
Altan Khan je bio potomak istog plemena Chakkar kojem je pripadao Kublaj i on je htio da se njegov narod vrati blagim navadama Buddhadharme. Njegova duboka težnja i nada bila je ta da je baš Sonam Gyatso taj čovjek sa duhovnom snagom kojom će moći ostvariti njegov naum. Zaista ispostavilo se, čisto povijesno gledajući, da je upravo združeni napor Gyalwe Sonama Gyatsa i Altan Kana da se buddhizam reintroducira u Mongoliju omogućio je da se era krvoprolića, koja je tako dugo karakterizirala tu naciju, napokon privede kraju.
*Timur Kan (Temur Kan) koji se ovdje spominje jest Kublajev unuk i nasljednik, drugi po redu vladar u dinastiji Yuan, u kineskoj povijesti znan je kao Car Chengzong. Kublaj Kan preselio je prijestolnicu Mongolske Imperije u Peking i tamo su mongolski vladari zapali u dekadenciju i korupciju, kao što je Kublajev djed Džingis i predviđao da će se dogoditi ako usvoje životni stil Kineza (Dinastiju Yuan na posljetku su svrgnuli kineski pobunjenici i posljednji vladar iz te loze Temur Toghan je morao pobjeći na sjever u Mongoliju 1368 g.)
Ne treba dakle zbog imena brkati s povijesno dobro poznatim likom Timur Lenkom tj. Tamerlanom koji je bio islamizirani Turko-Mongol i koji je rođen kasnije i dalje na zapadu u Transoxaniji (na područjima današnjeg Kazahstana, Uzbekistana, Tadžikistana itd.) Mongolska riječ temur znači željezo i bila je popularni dodatak imenima raznih vladara tijekom povijesti. Iako se rado pozivao na „pretka“ Džingisa i zanosio se idejom obnove Mongolskog carstva Tamerlan uopće nije bio džingisid tj. nije bio potomak Velikih Kanova (Džingis, Ogotaj, Gujuk, Mongke) nego je bio potomak marginalnog mongolskog plemena koje se s vremenom turkificiralo i islamiziralo.
Post je objavljen 10.04.2014. u 20:32 sati.