Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/malenazvijezdice

Marketing

Citat iz Vesninog kometara s prošlog posta:

"Da li vam se ikad dogodilo da propustite dati sućut nekome s kime niste baš bliski?
Ja sam sebi to dozvolila,iz vlastitog kukavičluka,i želje da se poštedim tuđe tuge."


Još bih možda mogla ovo razumijeti ako je u pitanju zaista površan odnos.. koji zaista nije prijateljski ili blizak, jer to je tako ljudski, što naravno ne znači da je u redu i da je to poželjno ponašanje te da se može opravdati, no kako znamo ljudski um i mentalitet uglavnom se tome ne čudim, no kad je u pitanju netko za koga si mislio da ti je blizak i kad izostane taj minimum sućuti onda to boli. Pisala sam davno o Stelinoj teti Melindi iz vrtića.. teti koju je Stela obožavala, a teta je sa Stelom provela veći dio njenog života i dobro ju poznavala.. i o tome koliko su mi nedostajale njene uspomene koje se nisu stigle ispričati kad je Stela odlazila iz vrtića.. a u te dane meni je trebalo sve.. sve.. sve.. htjela sam čuti od svih kako se sjećaju Stele.. i sve njene zgode i dogodovštine.. koje kad je sve u redu i život teče normalno jednostavno ostanu nezabilježene.. nesačuvane. Molila sam sve svoje da mi napišu na Stelinu Last memories stranicu svoje uspomene na nju.. NITKO, NITKO TO NIJE UČINIO! Osim jedne kolegice iz susjedne države s kojom sam tada poslovno surađivala i koja je Stelu vidjela jednom u životu. Moje prijateljice.. moja rodbina .. nitko nije napisao niti riječ.

Teta Melinda?

Ona mi je bila posebna bol. I nisam mogla nikako shvatiti zašto mi ne dolazi.. Zašto?.. Kako njoj može biti teže doći nego meni to živjeti.. zašto, zašto?? Nakon nekoliko godina uslijedio je njen telefonski poziv .. razgovor je bio, malo je reći, neugodan.. ne zbog nekih grubih riječi već zbog vjerojatno grča s njene strane i suzdržanosti s moje.. no ipak smo dogovorile da će mi doći .. prošlo je još nekoliko godina od toga i kad već sve to postane besmisleno - iznenadni susret.. susret kojem se teta Melinda nikako nije nadala.. i na kraju zaključak da joj je bilo preteško i da nije znala što reći! Ne znam, meni to nikako nije opravdanje i u svojoj sam duši morala konačno zatvoriti to poglavlje.. te zaključiti da ta ljubav ipak nije bila tako obostrana i tako duboka kako sam ja vjerovala. Teško je kad shvatiš da većini ljudi pa makar ti misliš da su ti bliski ne trebaš baš punim srcem vjerovati. Što reći na „prijateljicu“ koja ti nikad nije otišla na grob tvog djeteta.. zapaliti svijeću na godišnjicu .. nego na taj dan „slavi“ Halloween???
I onda nakon nekog vremena odustaneš, jednostavno ta očekivanja splasnu, a ti ostaneš razočaran do trenutka kad ti vjeru da još uvijek ima dobrih ljudi, vrati netko tko ti nosi tvoju tugu i tvoje srce na dlanu. Poštuje tvoju bol i razumije svaku promjenu ponašanja, netko tko ti nije poznavao tvoje dijete a pamti svaku njenu riječ i osjećaj.. Što reći onda.. Zahvalna sam beskrajno na tim prijateljstvima, jer srećom.. postoje i olakšavaju ovaj pretežak život, čine ga podnošljivim.



~ ~ ~ DUST IN THE WIND ~ ~ ~


Post je objavljen 31.03.2014. u 12:24 sati.