Ostavio sam raj iza sebe. Dok sam letom Virgin Australije jurio natrag prema Aucklandu i dalje za Melbourne, na pameti mi je samo bio bijeli pijesak i tirkizno more oko Rarotonge. Volio bih se vratiti. Zapravo bih volio napraviti jednog dana jednu turu po otocima po Pacifiku i posjetiti i one druge otočne države melodičnih imena: Tonga, Tuvalu, Kiribati, Tokelau, Samoa, Solomonsko otočje, Tahiti...
Ulazak u Australiju je prošao nevjerovatno bezbolno. Nikakvog čekanja u redu i niti ijedno pitanje od strane imigracijskog službenika. Procedura je trajala ukupno petnaest sekundi. Izgleda da nedavni ulazak Hrvatske u Europsku uniju ipak ima i dobrih strana...
Prva polovica prosinca najbolje je vrijeme za posjetiti Australiju. Dani su dugi, najčešće s puno sunca, a temperatura vrlo ugodna na oko dvadesetak Celzijaca. To je tik prije one velike božićno-novogodišnje ludnice i praznika kada Australci u masama pohode plaže, planine, pustinje i kada je pronaći jeftini, a pristojni smještaj ravno dobitku na lutriji. To je i prije nesnosnih vrućina koje poput omče oko vrata obaviju čitavu Australiju kroz siječanj i veljaču, a u Melbourneu nerjetko živa prelazi četrdeset stupanja Celzijevih.
S obzirom da sam u posljednji čas pronašao smještaj u Melbourneu, zapravo trideset kilometara izvan njega, nisam imao vremena preko interneta srediti i najam auta. Prvotni je plan bio ne uzimati auto odmah po dolasku u Melbourne jer je gradski prijevoz izrazito učinkovit u ovome gradu, a i relativno jeftin. Plan je bio unajmiti nešto dva dana kasnije po odlasku iz Melbournea u istraživanje ostatka Australije, gdje sve ono zamišljeno ne bi bilo moguće vidjeti u tri dana koristeći autobuse, vlakove, taksije, kamione, konje, magarce, emue i klokane. Odavna sam bio svijestan da je osam dana u Australiji premalo vremena da se vide i gradovi i oceanske plaže i čuveni australski 'outback'. Ali odlučio sam stoga unajmiti auto i utrpati sve to u tih nekoliko dana. Znao sam da će biti puno jurnjave po Australiji i bio sam spreman na nju. Ovaj moj prvi dolazak u 'Down under' samo je bio brzinsko snimanje terena i u slučaju da mi se svidjelo viđeno, vratio bih se vrlo brzo po još, ali u jednom ležernijem tempu.
Zbog tridesetak kilometara udaljenog hotela u Melbourneu i loših prometnih veza između njega i centra grada, nije mi bilo preostalo drugo, nego odmah po dolasku unajmiti auto na melburnskom aerodromu. A u kakav se to podvig pretvorilo! Šetao sam od ureda do ureda za iznajmljivanje auta i nitko mi nije imao ništa za ponuditi. Svi su auti već bili iznajmljeni ili su bili rezervirani. Avis, Hertz, Thrifty... - službenici na šalterima su u svima složno negativno klimali glavom. Naposljetku sam pronašao malenog Hyundaija i20 u Europcaru, ali po paprenoj cijeni. Za to zadovoljstvo morao sam izdvojiti preko petsto dolara za svega pet dana. Jedino ekstra što sam uspio iskamčiti bio je auto s automatskim mjenjačem, iako su mi isprva za istu cijenu nudili samo onaj s ručnim.
Izgubio sam dobra dva sata šetajući po raznim uredima rent-a-cara, potom na papirologiju, i kada sam napokon došao do centra, već je bilo prošlo podne. Zapravo sam razmišljao da bih parkirao auto negdje izvan centra i onda hodao par kilometara, budući da me malo bilo strah odmah po centru voziti lijevom stranom ceste po prvi put nakon više od šest mjeseci i moje sedmodnevne avanture po Engleskoj i Walesu. No, zaboravio sam da je subota i grad je bio dosta prazan pa sam odlučio nastaviti prema centru. Iznenadilo me da je grad od četiri milijuna stanovnika, i nakon Sydneya drugi najveći na kontinentu, tako prazan vikendom. Čak je i Zagreb za subotnje špice kaotičniji. Ugrabio sam parking mjesto tik uz građevinu koja je nalikovala kao ogromni paviljon. Iznenada je u vožnji "iskočila" pred mene, a veliki plakat preko fasade pozivao je ljude unutra na sajam dizajna. Vrlo brzo sam, listajući vodič, saznao da je riječ o Royal Exhibition Building, vikorijanskom remek djelu izgrađenom za potrebne Međunarodne izložbe 1880. godine, a koji je od 2004. godine pod zaštitom UNESCO-a. Zbog sajma dizajna ulaz je bio besplatan pa sam iskoristio taj sajam, koji me nimalo nije zanimao, da vidim unutrašnjost ove velebne građevine, igru željezne konstrukcije, drva i betona.
Nastavio sam kroz obližnji park. Sunce je ugodno grijalo pa su se Melburžani, mladi i stariji, raspršili po travnatoj podlozi, uz umjetno jezero, ispod krošanja drveća. Neki su se jednostavno izležavali, mnogi polugoli hvatajući, još uvijek dosta slabe, zrake sunca; drugi zaokupljeni subotnjim ručkom; treći u društvu dobre knjige; četvrti s prijateljima i obitelji zabavljeni nekom igrom na otvorenom... I sljedeći dani u Australiji pokazat će mi koliko Australci vole provoditi vrijeme na otvorenom. Mnoštvo prepunih parkova po gradovima, potom plaže i planine, rijeke i jezera u kojima uživa lokalno stanovništvo, odmah bez imalo zadrške stvara pozitivan dojam o nekom mjestu.
Šetajući kasnije po Melbourneu taj pozitivan dojam samo je postojao sve jači i jači. Cijelo vrijeme je jedna pozitivna i ležerna atmosfera u zraku, ljudi su vrlo ljubazni, a moram priznati i među najzgodnijima na koje sam nailazio na svojim putovanjima, modno osvješteni, a ono što mi je među prvim stvarima upalo u oči je da gotovo svaki Melburžanin nosi na nogama obične plastične sandale koje, bez obzira što su ovdje vrlo jeftine, nimalo ne stvaraju dojam nekakvog siromaštva. Dapače, te jeftine plastične sandale na nogama izgledale su toliko zgodne da sam i ja kupio jedne ne bih li se bolje uklopio među lokalce iako, s obzirom na količinu hodanja, nisu baš idealan izbor za istraživanje grada. Također teško je bilo ne primijetiti da u Melbourneu (a kasnije ću to zaključiti i u čitavoj Australiji) prevladava mlađa populacija što samo dodaje elan ovome gradu.
Melbourne je i veoma europski grad, zapravo točnije europskomediteranski. Puno je ovdje došljaka s europskog Mediterana, među njima i Hrvata, posebice Talijana i Grka, a gotovo su potpuno izostali Azijati, Latinosi i Afrikanci. Nije čudo da Melbourne nazivaju najeuropskijim gradom Australije. I ti mnogobrojni Talijani, Grci, Hrvati i drugi donijeli su sa sobom u novi domovinu radost dugih i čestih ispijanja kava pa grad vrvi kafićima s otvorenim terasama. Uz sve ovo čovjek ne može ne zaljubiti se odmah u Melbourne, mnogo prije nego li su otkrivene i druge čari ovoga grada. U mom slučaju bila je to ljubav na prvi pogled i ne samo da je Melbourne postao šestim gradom koji mi se iz prve odmah svidio u svim svojim aspektima (ostali su Barcelona, Chicago, Buenos Aires, Cape Towm i Seoul), nego mi je možda Melbourne postao i najboljim od te šestorice. Grad u kojem bih bez puno problema mogao živjeti. I rekao sam odmah sebi da čim se vratim doma, krećem u lov na novu jeftinu kartu za Melbourne.
Ležerni mediteranski "feeling" posebice dolazi u Melbourneu do izražaja u dvije stvari. Prva je mnoštvo kafića s terasama kojima ovaj grad obiluje i koje jako podsjećaju na vječito pune terase u našem Zagrebu, Splitu, Dubrovniku i drugim gradovima. U tim se kafićima može popiti jako dobra kava za par dolara tako da američke prodavaonice obojene vode poput Starbucksa ovdje nemaju nikakvu prođu. A kako je ovih dana vrijeme sunčano i toplo, slika melburnških punih terasa poziva svakoga da i sam sjedne i pridruži se ležernim Australcima.
Druga je fenomenalna tržnica u Melbourneu. Queen Victoria Market u samom središtu grada morala bi biti nezaobilazna točka posjete svakog posjetitelja Melbournea. Ova 130 godina stara tržnica festival je mirisa, okusa, boje i zvukova i ovdje sam proveo veći dio jutra mog drugog dana lutanja po Melbourneu. Pod krovovima nekoliko međusobno povezanih zgrada može se kupiti sve i svašta za doručak, ručak ili večeru. I to sa svih strana svijeta. Ima tu grčkog fetta sira, ima vrhnja, ima tu španjolskog choriza, talijanskog prosciutta, ima i štandova svakojakog tropskog povrća i voća poput Azijata koji mi je sa svog štanda prodao mini banane. A što tek reći za ribarnicu gdje je izbor ribe i morskih plodova jedan od najvećih kojeg sam ikada vidio na nekoj ribarnici. Naša riječka ribarnica je po meni najbolja u Hrvatskoj. Uvijek se rado prisjetim i ribarnice u španjolskoj Valenciji. Ali izbor na melburnškoj ribarnici Queen Victoria Marketa nadmašuje sve.
Na tržnici ima i puno pekara gdje se nudi toliko različitih vrsta kruha koliko nema u svim našim pekarama zajedno. A dodajmo tome još i razne pekarske proizvode od kojih mnogi jako podsjećaju na doma. Naime, u jednoj od pekara prodavali su i razne vrste bureka.
A uz zatvoreni dio tržnice postoji i dio na otvorenom, na kojem se uglavnom prodaje voće i povrće, a jedan dio "okupirale" su male zalogajnice raznih svjetskih kuhinja gdje se za male novce može "uhvatiti" brzi ručak.
Ovakvu tržnicu očekujem upravo na Mediteranu, diljem Hrvatske, Španjolske, Grčke, Italije, Francuske... Nisam nailazio na ovakve tržnice drugdje na mojim putovanjima. Jedno jako ugodno iznenađenje za koje znam da ću mu odmah pohitati natrag čim se ponovno vratim u ovaj grad.
Cijena na Queen Victoria Marketu su neočekivano niske za australske pojmove. Za tridesetak dolara nakupovao sam namirnice za svoj nedjeljni piknik: nekoliko raznih vrsta peciva, male ljute papričice punjene feta sirom, malo pršuta, dimljene šunke i sira, pakovanje japanskih sushija, nekoliko vrsta kolača za desert, i još mnogo toga... Naravno da nisam uspio sve pojesti na tom nedjeljom pikniku, ali sam zato nastavio degustirati proizvode s ove prekrasne tržnice sljedećih nekoliko dana.
A mjesto za piknik nije teško pronaći u Melbourneu, upravo zbog velikog broja zelenih površina u ovome gradu. U neposrednoj blizini tržnice nalazi se Flagstaff Gardens, na malo povišenom mjestu, gdje su se naselili prvi doseljenici u Melbourne. Ime parka dolazi od činjenice da su ovdje podizali zastavu čim bi se na obzoru pojavio brod iz Britanije s došljacima. Uz mene je bilo još nekoliko grupica ljudi koji su također izabrali Flagstaff kao mjesto za svoj nedjeljni piknik. Svatko je odabrao svoj dijelić parka, u hladovini drveća. U jednom trenutku počela je lagano i kišica, iako je i dalje nastavilo istovremeno sunce i toplo vrijeme. "Cigani se žene!", rekli bi u narodu. Ali ta ciganska kišica ipak je uspjela potjerati mnoge iz parka. Ja sam ostao. I ubrzo je kišica prestala. Nije uspjela niti smočiti travu.
Poslijepodne, puna trbuha, bilo je teško hodati. Priznajem. Najradije bih odspavao na travi. Zapravo i jesam na trenutak. Ali manje od dva puna dana u Melbourneu je premalo za ovaj grad tako da sam se brzo morao pribrati i nastaviti sa istraživanjem. Kako su i noge malo otežale pod pritiskom punog trbuha, uskočio sam u jedan od besplatnih starih tramvaja na kružnoj ruti po Melbourneu. Javni prijevoz se naravno u Melbourneu plaća i to ne jeftino, ali stari 60-tak godina stari tramvaji na tzv. Circle Route su besplatni. Zgodan je to način za povezati nekoliko lokaliteta po gradu kada su udaljeni jedan od drugoga. Tako sam ja iz Flagstaffa to popodne krenuo prema melburnškim dokovima, gdje se ujedno nalazi i posljednja stanica ovih tramvaja. Dokovi su se u posljednjih nekoliko godina pretvorili u mjesto za luksuzno stanovanje uz zgodnu šetnicu, marinu, skuplje restorane, shopping centar... Podsjeća me jako na obalni pojas u Barceloni koji je u sličnom stilu sređen za Olimpijske igre 1992. godine.
Melbourne je imao svoje Olimpijske igre, doduše davno. Bilo je to 1956. godine i dan danas postoji na drugom kraju grada olimpijski park s nekadašnjim borilištima koji se koriste i dan danas. Nisam išao skroz do tamo, ali sam zato uzeo ponovno besplatni tramvaj do Federation Squarea, glavnog gradskog trga, još jednog okupljališta lokalaca, na obali rijeke Yarra koja protječe kroz grad. Pješke sam prešao preko mosta na južnu obale rijeke gdje je još jedna moderno uređena šetnica s još skupljim restoranima i trgovinama, od kojih su mnoge poznatih svjetskih marki, a posebno u oči upada ogroman kompleks kasina. Ušao sam i, kako to uvijek napravim, odigrao par rundi na automatima. I izgubio. Ali vidio sam tu jednu drugu sliku Melbournea, sliku prepunih kasina, gdje stanovnici ovog velegrada svom silinom okreću ručkice automata, očima "jedu" karte na poker stolovima, a sve u nadi ne bi li osvojili neko bogatstvo. Nažalost, nitko se nikad nije obogatio u kasinu...
Uskočio sam u auto i navečer krenuo u St Kildu, nekada šest kilometara od Melbournea udaljeno mjestašce na obali oceana, a danas predgrađe ovog grada. Tu su pješčane plaže i more ne prečisto more. U ljetnim mjesecima stanovnici Melbournea tu se više sunčaju nego kupaju. Za kupanje, ako imaju vremena, i to posebice vikendom, odlaze negdje dalje obalnom cestom prema nekoj od većih i čišćih pješčanih plaža. U tom pravcu sam i ja krenuo sljedećeg jutra. No ove večeri došao sam u St Kildu ne razgledavati plaže, već pingvine. Da, Melbourne ima svoje pingvine, iako Antarktika i nije baš toliko blizu. Kada su se u ranim pedesetim godinama prošlog stoljeća Melburžani pripremali za ljetne Olimpijske igre, sagradili su lukobran pred lukom u St Kildi kako bi zaštitili novu marinu. Ubrzo su pukotine u lukobranu naselili mali pingvini. Njih oko tisuću. Eudyptula minor su najmanja vrsta pingvina na svijetu. Narastu tek 33 centimetara. Na prijašnjim putovanjima posjetio sam kolonije pingvina u blizini južnoafričkog Cape Towna, kao i one na Isla Magdalena na jugu Čilea i na Ognjenoj zemlji. Ovi su daleko najmanji. U večernjim satima počinju izlaziti iz pukotina lukobrana i glasno se glasati. Neki samo miruju na mjestu, drugi se udvaraju jedan drugome. Toliko su blizu lukobranske šetnice da ih gotovo možeš dotaknuti. Bolje ne, jer su pingvini izrazito osjetljivi na ljudske bolesti. Uz pingvine lukobran u St Kildi nastanili su i rakaliji ili vodeni štakori. Puno su veći od uobičajenih štakora, krzno im je smeđije boje, ali i ovi imaju dugačak rep. Bilo kako bilo, niti ovi niti normalni štakori nisu nešto što volim imati u svojoj blizini. Ubrzo sam se vratio natrag u hotel i spakirao. Sutradan sam krenuo autom na put preko pola Australije gdje ću u manje od sedam dana proći par tisuća kilometara. Svjestan sam bio da je itinerer izrazito naporan, ali s obzirom da nisam imao puno vremena za Australiju, a želio sam vidjeti i njegove gradove i ocean i outback, ovo je bio jedini način. Vožnja, vožnja, vožnja... I onda ako mi se svidi, na nekom drugom putovanju po Australiji bit će je manje...
Post je objavljen 01.12.2013. u 21:48 sati.