Marketing
Milijun dolara? Ne hvala, imam sve što mi treba
Grigori Perelman ima 47 godina. On i majka žive skromno u višekatnoj zgradi u St Petersburgu. Međutim, Gregori nije običan čovjek iz susjedstva nego vjerojatno najveći matematičar današnjice. 2002. godine izazvao je senzaciju time što je prvi dokazao sto godina staru Poincareovu hipotezu. Četiri godine poslije nagrađen je medaljom koja se smatra ekvivalentom Nobelove nagrade u matematici. Ponovno je uzburkao javnost time što je odbio nagradu i napustio službene matematičke krugove. 2009.godine Clay Institut za Matematiku nagradio je Perelmana milion dolara za njegovo otkriće. Pogađate, i to je odbio. Jedino objašnjenje koje je ikada dao novinarima bila je jedna rečenica upućena kroz poluzatvorena vrata svoga stana : „Imam sve što mi je potrebno“.
Očekivano, priča o geniju koji je mogao imati sve, a nema ništa zaintrigirala je mnoge. Po nekima, odbiti milijun dolara je ludo i glupo. Neki se dive njegovom ekscentričnom integritetu i preziru koje je iznio prema slavi i nedostatku etike. Ostali smatraju da je mogao uzeti novac i dati ga u dobrotvorne svrhe. Ono što je vjerojatno najviše intrigantno je pitanje koje to atribute Grigori ima, a koje mi ostali obični ljudi nemamo? I pri tome ne mislim samo na njegov matematički genije, koji je, usput rečeno, vjerojatno pridonio takvoj odluci. Profesor Bell sa Oxforda smatra da se Grogorijev psihološki „makeup“ drastično razlikuje od onog kakvog posjeduje većina ljudi, što je i uvjetovalo potpuno različit stav prema životu.
Meni se čini da, za razliku od ostalih, Gregori savršeno razumije koncept „imati onoliko koliko ti je potrebno“. Rijetko tko zastane i zapita se isto. Koliko nam je zaista potrebno? Odgovor bi vjerojatno bio: "sigurno više nego sada“ ili "bio bih sretan s milijunom“. Istina je vjerojatno sasvim drugačija - mi zapravo nemamo pojima. Samo mislimo da znamo. I to se ne odnosi samo na novac. Mi mislimo da nam nije dovoljno hrane pa jedemo više nego trebamo i postajemo pretili. Mislimo da nemamo dovoljno stvari pa kupimo ono što nam ne treba. Mislimo da nam treba više pažnje pa ostanemo sami. Mislimo da će nas dizajnerska torba učiniti sretnijima od one iz običnog dućana pa odemo u debeli minus. Mi kupimo djetetu najnoviju video igru pa se čudimo zašto ne izlazi is svoje sobe.
U iznimno materijalističkom svijetu kojim smo okruženi, sa izvrnutim sustavom vrijednosti u kojem "vrijediš onoliko koliko imaš", naprosto nam nikada nije dosta. Umjesto da sami odlučimo, mi dopuštamo pametnim reklamama i trgovcima da odluče umjesto nas i nadamo se da ćemo tako kupiti i emociju zvanu sreća. Činjenica je da ako sada nemamo dovoljno da budemo sretni, vjerojatno nikada niti nećemo. Ta vječita žudnja za boljim, većim i jačim podrazumijeva i bezgranično traganje za nečim što u našim glavama podrazumijeva sretan život. Problem je u tome da mi u toj jurnjavi za boljim od onoga što sada imamo ili od onoga što nam susjed ima, zapravo ne znamo za čime to uopce tragamo i što zapravo podrazumijevamo srećom. Zato je važno da ponekad zastanemo i zapitamo se – što nam je zapravo istinski važno i zašto? Da li će nam naša slijedeća velika kupovina zaista život uciniti boljim? Da li ćemo mi kao ljudi biti zbog toga bolji? Kad smo se zadnji puta opustili i popili kavu s onima koje volimo? Kad smo s nekime nešto podijelili ili nekom pomogli? Možda će taj proces pojednostavljenja pridonijeti tome da bolje razumijemo sebe, što zaista želimo i čemu težimo.
Na kraju krajeva, bez obzira što mi mislili o Gregoriju, luđaku,geniju i ekscentriku on ima sve što mu je potrebno i na tome mu svatko od nas treba pomalo zavidjeti.
Post je objavljen 23.03.2014. u 18:41 sati.