Gledam se u ogledalu, vidim velike podočnjake i nos koji se lagano iskrivio. Perem ruke dok majka u kuhinji nešto govori. Ništa je ne čujem od vode koja teče iz slavine. Govorim glasno, ali ne dovoljno glasno: „Ništa te čujem od vode!“. Ona i dalje nešto priča, kao da joj je još netko drugi došao u posjet i taj netko sjedi u kuhinji i sluša je.
Ni ne pokušavam je više slušati, pogledam se ponovo u ogledalo, dok brišem ruke. Kad se vratim s mora sredinom kolovoza, onako odmoran, preplanuo, bez podočnjaka, svi mi kažu da lijepo izgledam, a oni koji me dobro znaju, govore da sam mlađi barem dvadeset godina, pogotovo krajem kolovoza kad mi je rođendan. Ta slika mene mladog zadrži se tijekom rujna, najkasnije do berbe, a onda nakon nje, kao da su mi, uz grožđe, pobrali i sve enzime iz tijela i pripustili slobodne radikale, počinje moje užurbano starenje. I još se nekako držim do Božića i Nove Godine. U siječnju imam i labuđi pjev, pretrčim više stotina kilometara, vikendom i maraton, a onda se postupno gasim u veljači, da bi već u ožujku bio umoran starac, najviše nalik svom pokojnom ocu.
Majka dolazi hodnikom do ispred otvorenih vrata zahoda i kaže da je sanjala pokojnog oca. Ja sam ga sanjao samo jednom otkad je umro. I to sam joj rekao: „Sanjao sam ga i ja jednom, ali to sam ti već pričao“. Ušao sam u njihov stan i gledao se u velikom ogledalu u hodniku, kad sam osjetio u trbuhu sitni tračak nade, da je otac još živ i da je u dnevnoj sobi. Ušao sam u sobu, ali na krevetu je ležao njegov leš. Nisam se prestrašio. Nisam ga se plašio ni dok je bio živ, dok me tukao od prve do osamnaeste godine. Podnosio sam ga. Nije mu trebao ni taj jedini dolazak u moj san, da me traži oprost, zadnja kušnja kojoj sam bio izvrgnut s njegove strane, da se u to uvjeri. Nisam imao što za oprostiti, jer mu to nikad nisam ni uzimao za zlo.
Izlazim iz zahoda, a majka me dočeka riječima:„Uzmi ručnik koji hoćeš za obrisati ruke. Oba su čista, danas sam ih promijenila“. Pogleda me u oči nakratko, ne bi li uočila neku promjenu na meni, a zatim kad shvati da se nisam promijenio od prije dva-tri dana, osim što sam za toliko dana stariji, okrene se i uđe u kuhinju. Nisam koristio niti jedan od dva ručnika, pa svoje mokre dlanove i prste provučem kroz kosu nekoliko puta, od čela prema tjemenu.
Sjedam za stol, približim trbuh ivici stola i tanjuru, da ne usvinjim pod, da majka ne bi morala čistiti za mnom. Sve brže se umara, sve teže diše, sve češće odlazi doktoru, gležnjevi joj redovito otiću, kaže doktor da je voda. Rekao sam joj prvog dana kad mi se požalila: „Moraš jesti manje, ali češće. Bilo bi dobro da izađeš tri puta po dvadeset minuta na zrak, bez obzira kakvo je vrijeme vani. Nemoj se više nervirati niti oko čega. Kad si umorna lezi i digni noge na jastuk. Ako ti se jede jedi, ako ti se pije pij. “
Zadnji put kad se vratila od doktora pitao sam je što je doktor rekao. Ponovila je njegove riječi: „Morate jesti manje, ali češće. Bilo bi dobro da izađete tri puta po dvadeset minuta na zrak, bez obzira kakvo je vrijeme vani. Nemojte se više nervirati niti oko čega. Kad ste umorna lezite i dignite noge na jastuk. Ako vam se jede jedite, ako vam se pije pijte“. Pohvalio sam doktora. „Dobro ti je rekao.“
„Je li ti dobra juha, ostala mi je od jučer. I meso. Ne mogu više puno jesti“, objašnjava i sjeda nasuprot mene. Dok srćem juhu, jer je vruća i jer je tako moj otac srkao vruće juhe, majka priča svoje priče o susjedima koje mi je u međuvremenu već ispričala nekoliko puta. Najprije kad sam prošli put bio kod nje, pa zatim na mobitel dok smo dogovarali moj dolazak i sad ponovo. Neki put je pustim da ponavlja kao papagaj, ali ovaj čas mi se to ne sluša. Zato me majka kažnjava za taj moj neposluh i spominje Dražena.
„Da vidiš samo kakvu si je žensku našao Dražen! Hrani ga i oblači, a on pokazuje muškarcima na boćalištu njene slike kako su se seksali“. Prelazim sa juhe na meso i mislim si koje su to budaletine na tom boćalištu uz Mamuticu, a onda shvaćam da moja majka isto to misli za mene jer postavlja retoričko pitanje:“Kako si ti ne možeš nikoga naći?“. Žvačem žilavo kokošje meso i ne odgovaram, jer mi odmah prelete glavom sve moje žene i brakovi, djevojke i veze. Nikako da se sjetim koja od njih se majci sviđala i da li je bila i jedna o kojoj ona nije imala izuzetno loše mišljenje i sijaset zamjerki plus je učinila sve da ostanem sam. Ne volim se toga ni prisjećati, pa uzdahnem duboko da dođem do zraka, a ona mi kaže: „Damire, polako jedi, da se ne zadaviš“.
Neću se zadaviti, jer brojim svaki zalogaj do trideset i pet, kako sam pročitao u novinskom članku. To mi sad pomaže i da se smirim. Nakon jela, pokupim kosti sa stola, vratim ih u prazan tanjur i odnesem na balkon u kantu za smeće. Tamo i ostajem. Sjedam na stolac i vadim cigaretu. Majka redovito kupuje po jednu kutiju i drži je na balkonu. I moj otac je pušio, čak mi se na trenutak čini, da i majka vidi da sam skoro u svemu postao nalik njemu. Zato me izgleda zove svaki put k sebi nakon što ga sanja, da joj produžim snove i sjećanje na njega. Pita me hoću li piti kavu, a kad joj kažem da hoću, pristavlja vodu za kavu na štednjak i nastavlja u kuhinji razgovor sa onim neznancem koji me je dopratio i ušao ravno u kuhinju dok sam ja skrenuo na lijevo u zahod oprati ruke.
Majčine smežurane termootporne ruke, donose šalicu vruće turske kave, a kako sam u međuvremenu popušio cigaretu, zapalim odmah drugu. Srknem gutljaj crne kave ne dižući se sa stolca, a majka stane ispred mene pokazujući na svoja prsa i izjavi: „Tako se negdje tu, u sebi, osjećam mlada i ne bih htjela umrijeti“. Pomislim kako se i ja tako osjećam krajem svakog kolovoza, ali joj kažem da neće umrijeti tako skoro. To joj ulije dodatnu nadu, pa se pitomo smežura na stolcu do mene. Skupi svoje ruke u krilu, prekriži noge pod stolcem i stane se lagano, gotovo neprimjetno zibati naprijed-nazad. Započinje mantrati kao pravi budistički redovnik:„ Samo da se ti oženiš, da si nađeš žensku i sutra mogu umrijeti. Samo da si nađeš žensku i sve što imam prepisati ću na tebe“.
Odgovorim joj da imam sve što mi treba. Ali ona ne odustaje. Ispituje me pojedinačno o svim mojim ženama i djevojkama za koje je nešto čula ili načula, gdje su, što rade i da li sam u kontaktu s njima. Za neke znam gdje su, za neke ne znam, niti me zanima, a ona se začudo počinje prisjećati njihovih vrlina za koje ni sam nisam znao da ih imaju, te dolazi do zaključka da se možda čak i nisam trebao rastajati od bivših žena. Ponavlja kako će sutra umrijeti ako si nađem ženu.
Ustanem naglo, otvorim balkonski prozor i navirim se preko njega. Preletim pogledom po platou Mamutice i najradije bih se sad spustio dolje, zamolio prvu pristupačnu ženu da bude na jedan dan moja djevojka, da mi učini uslugu da se popne sa mnom do četvrtog kata, ne bih li se već sutra riješio ovih mučnih preispitivanja, ali naglo odustajem. Sjednem natrag na stolac i upitam majku:„ Što da ti kupim kad idem u dućan? Uskrs je za mjesec dana“.
Post je objavljen 18.03.2014. u 22:57 sati.