Marketing
Papanstvo kao star-novo paganstvo
Vrlo je nezahvalno govoriti o sadašnjem papi Franji (Jorge Mario Bergoglio), jer je, kako bi rekli u Facebook žargonu, vrlo lajkabl tip. Od prvog ga je dana lako lajkati, simpatizirati, doživljavati ga dragim, navijati za njega. Svojom jednostavnošću, skromnošću i ljudskim pristupom (odnosno, drugačijim pristupom od većine svojih prethodnika), čovjek Jorge Mario pobuđuje široku, maltene, opću naklonost.
Čovjek ljubi noge zatvorenicima, slika se sa motoristima, grli sa deformiranima, fotka sa papigama i janjićima, pozira za selfije, vozi se u starom Renaultu, nije mu stran ni autobus, sam nosi svoju torbu, osobno zove portire, čestita nogometnim klubovima, maltene što telefonski ne naručuje i pizzu i tako dalje... da bi itko riječ rekao. Nabacivati se nekakvim prigovorima na takvog ljudskog sveca uopće nije uputno u društvu vjernika koje je gladno hagiografskih priča.
Zbog iznenađujućih izjava, modernih stavova i poteza nekarakterističnih za crkvene prelate, zaneseniji su ga komentatori recimo poletjeli okarakterizirati socijalistom, pa čak i crvenim papom. Časopis Time ga je proglasio osobom godine, Vanity Fair ga je proglasio osobom godine, američki magazin za homoseksualnu populaciju The Advocate ga je također proglasio osobom godine, New Yorker isto, Forbes ga je smjestio na četvrto mjesto najmoćnijih ljudi 2013., ulični grafiteri ga prikazuju kao Supermana, izišao je čak i na naslovnici Rolling Stonea, najutjecajnijeg magazina o pop kulturi (vrlo prikladno)!
Ukratko, zapadna civilizacija je pop kulturno (i vremenu i sebisvojstveno) našla novog instant Spasitelja (fenomen o kojem sam već pisala), svog novog viteza na bijelom konju, novog superjunaka (ovog puta i doslovce sa (bijelim) plaštom).
I to sve u kratkih godinu dana. Već prvim istupima javnost je novog papu počela doživljavati anomalijom koja se nekim čudom dogodila Katoličkoj Crkvi (koja inače takve anomalije ne trpi već ih se na ovaj ili onaj način rješava). I nerijetko se kroz polušalu danas može čuti predviđanje da će novi papa skončati u nerazjašnjenim okolnostima, jer je predobar, premoderan i previše se pika u osinje (mafijaško) gnijezdo i bastion konzervativnosti (koji se toliko održao baš zato jer se žestoko opire promjenama i modernizaciji).
No kako se u stvari Crkva nosi sa ovim papom? Doživljavaju li ga njeni konzervativni krugovi prijetnjom, kako se kroz šale i ozbiljne osvrte često navodi?
U povodu prve godišnjice pontifikata, objavljeni su brojni osvrti na njegov lik i djelo, a napose fotografije susreta pape Franje sa svijet(in)om. Među ostalim(a) i fotografija na kojoj je dokumentiran moment koji mi je pomogao posložiti neka osobna zapažanja.
Papi u ruke guraju prestravljeno dijete, a on ga prigrljava.
Posezanje za djecom je i inače omiljeni sport političara i idola (kao populistička disciplina sport koji je meni osobno ogavan), bilo da za nevinima posežu sami ili da im, kao u ovom slučaju, eventualno i neovisno o njihovim željama, nevine doturaju preko ramena kao svinjske polovice, do korijena tako izopačujući i komercijalizirajući Isusove riječi "Pustite malene k meni".
Rekla bih da je Jorge Mario Bergoglio najmanje kriv što se dijete našlo u takvoj poziciji, no ono što meni izaziva čistu jezu je (na)um onoga tko misli da je štosno odjenuti dijete u kopiju malog pape i progurati ga u ruke najnovijeg idola u nizu (u svrhu doticanja, a time navodnog blagoslova, posvećenja i sl.), a zapravo u ruke posve nepoznatog čovjeka (titule) kojega se slijepo dogmatski idolizira. Najužasniji detalj u tom posve idolopokloničkom momentu je da se najvjerojatnije radi upravo o ispranim (na)umovima samih roditelja tog djeteta i da je riječ o istoj vrsti ispranih mozgova koja je spremna zbog ideologije (zbog navodnih svetinja) slati svoju djecu u rat (jednako tako vlastitu djecu predati drugome u ruke) da budu topovsko meso potpuno proračunatih i koristoljubivih umova (koji objeručke prihvaćaju žrtvovanje tuđe djece, ali ne i svoje).
Sjetih se kako je nedavno u dokumentarcu "Oko ciklona", koji govori o današnjoj Kubi, identičnu ogavnost verbalno izlanula i doktorica Guevara koja je navela da bi između života svoje djece i Revolucije ona izabrala Revoluciju. Veličajući pri tom, evidentno nabubanim a šupljim parolama, pobjedu kubanske revolucije, odnosno, veličajući ideologiju (komunizam) koja joj je omogućila putovanje svijetom u propagandne svrhe u ime slave pokojnog oca. Doktorica je to izgovorila olako kao i bilo koji fanatični vjernik (pa i Katoličke Crkve), odnosno, kao bilo koja osoba ispranog uma koja bi abrahamovski predala (žrtvovala) vlastitu djecu na oltar ideologije u koju vjeruje i čiji je slijepi vojnik. (Iako nekako sumnjam da sama doktorica kao majka zaista iskreno i vjeruje u to što je izgovorila, obzirom da je kao obrazovana žena ipak vidjela svijeta i da uopće nije glupa osoba. Prije bih zaključila da je izgovorila notornu neistinu, naučenu mantru, i da je ta ogavna propagandna laž za nju cijena koju je očito spremna platiti za određene privilegije koje joj kubanski režim pruža.)
Sve ideologije funkcioniraju na identičan način. Sve ideologije imaju svoje perjanice, ideologe, demagoge, govornike koji govore sa figom u džepu, svoje ribare koji pecaju i mame naivce, očajnike, neumnike i bezumnike sklone nemišljenju, nerazmišljanju, sve one žedne i gladne lakih rješenja, čuda i čudesnih izlječenja. Sve ideologije imaju svoju mašineriju koja radi svoj posao. Što nevinije lice demagoga, to je ulov u mreži veći.
U režiji upravo takve uhodane tisućljetne mašinerije, i sam papa Franjo je, ma koliko moguće dobrodušan kao osoba bio, u roku samo godine dana postao zlatno tele, odnosno, klasični zlatni telac, puki objekt kojeg se obožava, star-novi predmet idolopoklonstva masa i najzahvalnije lice jedne te iste nepromijenjene ideologije. Promatrajući fotografije protekle godine vrlo je uočljivo da se mašinerija, koristeći se potpuno istim ritualima kojima se koristila i do sada, s lakoćom prilagodila i objeručke prihvatila njegovu popularnost (skromnost, jednostavnost, simpatičnost kao čisto marketinško zlato) da bi je upregnula u svoje ideološke svrhe, u svrhu jačanja kulta papanstva (kao modernizirane inačice paganstva).
Svima se daje na znanje da čovjek ljubi noge zatvorenicima, da ljubi djecu, slika se sa motoristima, grli sa deformiranima, fotka sa papigama i janjićima, pozira za selfie, vozi se u starom Renaultu, nije mu stran ni autobus, sam nosi svoju torbu, osobno zove portire, čestita nogometnim klubovima, maltene što telefonski ne naručuje i pizzu i tako dalje...
Znači li to da papa Franjo sve to radi neiskreno? Naravno da ne znači. Može on to sve raditi i potpuno iskreno. Po svemu sudeći, sadašnji papa jest jedna autentično simpatična i draga osoba s kojom bi svatko mogao lijepo proćaskati uz kavu, no u tome je problem, jer mašinerija koju predstavlja i kojoj je htijući na čelu - daleko je od toga. Ili kako bi profesor Dawkins duhovito i lucidno rekao: "On je očito jedan drag čovjek, time dakle opasan čovjek, jer ne trebamo dragog čovjeka u Vatikanu."
Dakle, na pitanje kako se nosi s ovakvim neuobičajenim papom, Crkva zadovoljno odgovara da im je zapravo legao kao kec na desetku.
Možda im se Franjo i desio kao anomalija, no vrlo su brzo tu anomaliju prilagodili svojoj mašineriji tj. svoju su mašineriju vrlo brzo umrežili oko nje da bi se, kao organizacija autentičnih parazita, na njoj nastavili hraniti. Papa Franjo im ovakav, multo simpatico urbi et orbi, nije nikakva smetnja, dapače, on je za njih pun pogodak, as iz rukava, dobroćudno zaštitno lice Katoličke Crkve, lice sa njihove naslovnice (najnoviji KC magazin), savršena maska ljudskosti koja u pravom trenutku za Crkvu skriva pravu narav vatikanske ideologije.
Post je objavljen 18.03.2014. u 01:00 sati.