Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/grazville

Marketing

Istjerivanje kukolja iz žita

I pravno-politička farsa oko kaznene odgovorosti Josipa Perkovića i zahtjev Stožera za obranu hrvatskog Vukovara za objavom raznoraznih registara odraz su nevoljkosti političkih elita da se (pravodobno) uhvate u koštac sa zločinima i zločincima iz prošlosti. U zemlji gdje se s prošlošću suočava tako da se s vremena na vrijeme u Ustav unesu amandmani o nezastarjevanju nekog zločina, ne čudi da u vremenu bujanja nesnošljivoti registri prijestupnika nekima izgledaju kao sredstvo ozdravljenja društva.

Istjerivači pravde

Stožer za obranu hrvatskog Vukovara sve se gorljivije nastoji pozicionirati kao relvantan politički akter. Nakon lokaliziranog napada na ćirilicu u Vukovaru, apetiti su porasli, pa sada njegovo članstvo traži da hrvatsko društvo prođe katarzu suočavanja sa zločinima komunizma i propustima iz vremena uspostave hrvatske neovisnosti. Problem nije tek što bi se u devet registara koje zahtjevaju našlo valjda pola stanovništva, već što ovakvi zahtjevi potencijalno narušavaju pravo na privatnost građana, nemaju legitimnu svrhu, ali imaju diskriminatoran cilj. Stožer, navodno promičući provedbu lustracije, najavljuje odvajanje žita od kukolja, nadajući se, valjda, da bi samo ona Hrvatska, koja se ni na jednom popisu ne bi našla, imala pravo upravljati i vladati zemljom. No, Stožerov zahtjev nije utemeljen na raciju lustracije kao načinu suočavanja s prošlošću, već predstalja politički obračun s neistomišljenicima.

Zahtjevani registri popisali bi imena svih političara i državnih dužnosnika od 1991. do 2013. koji su mogli, a nisu branili Hrvatsku u Domovinskom ratu; imenima svih koji se nisu odazvali mobilizaciji u obrani Hrvatske u Domovinskom ratu; svih pripadnika agresorske vojske koji su bili državljani RH tijekom Domovinskog rata; svih protiv kojih u DORH-u postoje dokazni materijali ili svjedočanstva koja ih terete za zločine počinjene u Domovinskom ratu; svih sudaca u RH koji su sudjelovali u političkim procesima u bivšoj SFRJ; imena svih u voditeljskim strukturama tajnih službi bivše SFRJ i onih koji su obavljali likvidacije; imena svih svih koji su sudjelovali u pretvorbi i privatizaciji, u kojem svojstvu i u kojem iznosu. Stožeraši bi objavili i registar imovinskog stanja bivše Komunističke partije RH, a poslije SDP-a, od 1988., 1989., 1990. i 1991. te novčano-imovinske transakcije iz tog razdoblja.Na krilima oduševljenja ovog raskrinkavanja prošlosti, sljedeći zahtjevi mogli bi tražiti i popis onih koji su počinili bilo koje kazneno dijelo ili prekršaj, rastavljenih, onih koji ne pohađaju svetu misu, pedofila, homoseksualaca, zaraženih HIV-om ili Srba možda.

Stožeraši ideju odvajanja žita od kukolja opravdavaju transparentnošću i pravom javnosti da zna. Ni ideju popisivanja, a ni stilsku figuru alegorije u kojoj se zdravo žito čisti od lošeg i štetnog kukolja nisu doduše eksklizivirali. Koristio je i trenutni ministar branitelja Matić kada je, početkom svoga mandata, najavljivao objavu registra branitelja. No, bit će da je šlagvort stožerašima dao nedavno i ministar poduzetništva i obrta Maras koji je izjavio kako bi na internetu trebalo objaviti spisak svih koji su dobili kredite preko HBOR-a. Ipak, čini mi se da nitko od ovih istjerivača pravde na umu nema novozavjetnu priču o žitu i kukolju, kojom je Isus pozvao na toleriranje drugačijih, ne tražeći progon loših ili drugačijih, jer bi on naštetio i dobrima. Na žalost, nitko od njih nije ni svjestan implikacija koje registri imaju na ostvarenje ljudskih prava. Naime, prema Zakonu o zaštit osobnih podataka, zaštita prava privatnosti i svih oblik diskriminacijenačela su koja se moraju ostavriti u svakoj obradi podataka u kojima sudjeluje država.

Ilustracija o lustraciji

Općenita definicija lustracije predmnijeva zabranu sudjelovanja u javnom životu zemlje dužnosnicima i suradnicima bivšeg režima koji su počinili zločine. Nakon raspada komunističkih režima krajem 80-ih godina prošlog stoljeća nove su se demokratske države u Srednjoj i Istočnoj Europi suočile s pitanjem kako se suočiti s komunističkom prošlosti s obzirom na činjenicu da je dio elita surađivao s bivšim režimom u kojem su pojedincima sustavno kršena temeljna prava i slobode. Pred demokracijama u nastajanju načla se dilema kako se nositi s naslijeđem svrgnutog represivnog režima i kako obeštetiti zloputrebe prošlost bez stvaranja nove nepravde te u društvo mirnim putem integrirati žrtve i počinitelje? Osim toga, pitanje o tome kako se nositi s naslijeđem komunističke represije bilo je i važan izvor političke podjele u novim demokracijama. Kako navodi Andreea Maierean sa Sveučilišta Boston koja se bavi lustracijom u Srednjoj i Istočnoj Europi, državama je na raspolaganju bilo nekoliko mogućnosti tzv. tranzicijske pravde: kazneni progon važnih dužnosnika, povrat imovine ili skidanja oznake tajnosti tajnih dosjea i davanje istih na uvid javnosti. U nekim su slučajevima primjenile i lustraciju, sigurnosnu provjeru dužnosnika bivšeg komunističkog režima. Nekoliko srednjo i istočnoeurpskih država usvojile su zakone koji se odnose na lustraciju u prvoj polovici 1990-ih, od kojih su neki bili znatno stroži od drugih.

Zakoni o lustraciji uglavnom sigurnosne provjere temelje na informacijama sadržanim u dosjeima tajnih službi. Lustracije su često provodile komisije koje bi putem propisanog postupka provjeravale službenike koji su djelovali u bivšem poretku. Ponekad bi, kao u slučaju poljskog lustracijskog zakona, svi koji su bili na državnim položajima u bivšem režimu, morali dati izjavu jesu li ili ne surađivali s tajnom službom, koju je potom provjeravao Povjerenik javnog interesa. Sve dok Povjerenik ne bi utvrdio postojanje osnovane sumnje da je izjava lažna, osobe su imale pravo zadržati svoje položaje. Čak i ona koja je izjavila da je surađivala s tajnom službom prošlog režima,. S druge strane, oni koji su to zatajili, a pojavila bi se sumnja, bili su kazneno gonjeni i procesuirani.

Cil lustracije treba je biti součavanje s prošlošću u cilju obnavljanja društvo utemeljenog na demokratskim vrijednostima i osnaživanja novouspostavljenog poretka. No, u nekim slučajevima cilj lustracija nije bilo rasvjetljevaje prošlosti već razračunavanje s onima koji više nisu vladali te uspostavljanje novih poželjnih društvenih kategorija. U takvim slučajevima motiv lustracije bile su (barem djelomično) političke osvete. Europski sud za ljudska prava ( ESLJP ) u presudama slučajeva Matyjek protiv Poljske iz 2007. i Zabłocki protiv Poljske iz 2011. odlučio je da zakonske mjere koji se koriste u postupku poljskih lustraciji predstavljaju povredu prava na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljni slobodama. Primejrice, u slučaju Matyjek protiv Poljske Sud je utvrdio da su prava podnositelja zahtjeva bila ozbiljno ograničena zbog tajnosti dokumenata i da je radi ograničenog pristupa svom spisu pred podnositelja zahtjeva postavljen nerealan teret što je rezultiralo kršenjem načela jednakosti stranaka. U Poljskoj je slučaj Matyjek probudio interes javnost o ispravnosti lustracije i otvorio jave rasprave o implikacijama lustracijskih zakona za ostvarivanje ljudskih prava.

Još uvijek nedovršena slagalica postkomunističke tranzicijske pravde

Mnogo je više zemalja koje sustavno izbjegavaju suočavanje s totalitarnom prošlošću nego onih koje su provele lustracijske postupke. To, dakako, ne znači da na europskom tlu ne postoji konsenzus o grijesima bivših komunističkih poredaka. Primjerice, totalitarne su komunističke poretke osudili i Parlamentarna skupština Vijeća Europe i Europski parlament, predstavničko tijelo Europske unije. Vijeće Europe bilo je konkretnije u predlaganju mjera suočavanja s komunističkom proslošću u dvije rezolucije: Rezoluciju Parlamentarne skupštine 1096(1996) o mjerama uklanjanja naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava te Rezoluciji 1481(2006) o potrebi međunarodneosude zločina totalitarnih komunističkih poredaka. Prva od tih Rezolucija, iz 1996. godine, predlaže da se kaznena djela počinjena od strane pojedinaca tijekom komunističkog totalitarnog režima procesuiraju kroz redovne kaznene postupke. Nadalje, kada kazneni zakon predviđa zastaru za neke zločine, Rezolucija sugerira njihovo produženje, ali najstrože zabranjuje donošenje ili primjenu retroaktivnog kažnjavanja. S druge strane, Rezolucija dopušta procesuiranje za čin ili propust koji u vrijeme kada su počinjeni nisu bili predviđeni kao kazneno djelo prema nacionalnom pravu, ali koji se smatraju kaznenim djelom u skladu s općim načelima prava priznatim od civiliziranih naroda. Parlamentarna skupština istom Rezolucijom predlaže da se procesuiranje pojedinih zločina događa istovremeno uz rehabilitaciju osoba koje su u totalitarnom režimu nepravedno osuđene za zločine koji u civiliziranom društvu ne predstavljaju kriminalne radnje. Žrtve totalitarnih pravosudnih sustava treba materijalno obeštetiti. Parlamentarna skupština konačno predlaže i otvaranje javnosti dosjea tajnih službi u bivšim komunističkim totalitarnim državama, koji bi posebice trebali bitri dostupni onima koji su djelovanjem bivših tajnih službi.

Rezolucija o potrebi međunarodneosude zločina totalitarnih komunističkih poredaka iz 2006. godine navodi kakao pad totalitarističkih komunističkih režima u Srednjoj i Istočnoj Europi nije bio u svim slučajevima popraćen istragom zločina koje su ti režimi počinili. Parlamentarna Skupština snažno osuđuje masovno kršenje ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima i izražava sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina. Također, poziva sve komunističke ili post-komunističke partije da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovo procjene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina počinjenih od strane totalitarnih komunističkih režima i da ih osude bez ikakvih nejasnoća.

Rezolucija Europskog parlamenta od 2. travnja 2009. o europskoj savjesti i totalitarizmu godine nedvosmisleno osuđuje sve zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava počinjena od strane totalitarnih i autoritarnih režima te izražava žaljenje što je pristup dokumentima koji su od osobne važnosti ili potrebni za znanstvena istraživanja dvadeset godina nakon raspada komunističkih diktatura u srednjoj i istočnoj Europi još uvijek bezrazložno ograničen u nekim državama članicama. Konačno, Parlament izražava uvjerenje da je krajnji cilj otkrivanja i ocjenjivanja zločina počinjenih od strane komunističkih totalitarnih režima pomirenje, koje se može postići prihvaćanjem odgovornosti, moleći za praštanje i njegovanje moralne obnove. Ne treba smetnuti s uma d aje i proces pristupanja EU, putem politike uvjetovanja, nastojao potaknuti nove zemlje članice da se efikasno suoče s nasljeđem konunističke prošlosti. Eskalacija netrpeljivosti prema manjinama u Hrvatskoj vrlo platično oslikava ipak neučinkovitost te politike.

Zašto lustracija nije provedena u Hrvatskoj?

Češka je prva donijela zakon o lustraciji 1991. godine. Lustracijski zakoni doneseni su i u Poljskoj i Mađarskoj, ali ni u jednoj od prethodno navedenih zemalja ona nije uspješno provedena. Za razliku od njih, uspjeh lustracije u Istočnoj Njemačkoj pripisuje se nepristranosti tajnih službi koje ne zbrinjavaju (još uvijek) upravo one osobe koje su u bivšem poretku kršili ljudska prava. Od zemalja našeg susjedstva, Albanija i Srbija izglasale su Zakone o lustraciji, no isti nisu nisu proizveli nikkave značajne rezultate. Slijedom Tuđmanove politike pomirenja ustaša i partizana, u prvom dijelu 1990-ih godina o lustraciji se u Hrvatskoj nije govorilo. Doduše, HSP je predlagala 1998. i 1999. zakon o lustraciji koji je oba puta u parlementarnoj proceduri odbijen. Sredinom prošlog desetljeća grupa nevladinih organizacija iz regije (Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore, Makedonije i Albanije) pod koordinacijom Centra za demokraciju i pomirenje jugoistočne Europe iz Soluna namjeravala je izraditi prijedloge zakona o lustraciji i javnom pristupu dosjeima javnih službi. Projekt je okončan, pare su potrošene, objavljeno je nekoliko priručnika, ali relevantni rezultati su izostali. Projekt je doduše ponudio niz prijedloga i rješenja, ali izavana potaknute ideje civilnog društva nisu pale na plodno tlo domaćih zakonodavaca i politčara.

U zemlji gdje je sukob ustaša i partizana dnevnopoliitčka tema gotovo sedamdeset godina nakon Drugog svjetskog rata, neke bi zadovoljila tek apsolutna osuda komunističkih zločina i nijekanje bilo kojeg postignuća bivšeg sustava. Radiklani među njima, a tu se vraćamo na Stožer, voljeli bi iz državnih fotelja istjerati sve one koji su na bilo koji način doprinjeli sankcioniranju i teroru nad neistomišljenicima socijalističkog poretka, ali i one koji su se početkom devedesetih obogatili, premda je takvo, vjerojanto nemoralno bogaćenje, bilo u u skladu s tadašnjim zakonom. Stožeraši bi, osim što bi najrađe, uz one koji su se bogatili, prema njihovom sudu, na njihovim braniteljskim plećima, iz pristupa vlasti istjerali i one koji njima nisu jednaki u porivu za obranu domovine. Previše indicija upućuje na zaključak da bi jedina ispravna, do sada vukovarska Hrvatska, mogla vrlo skoro postati stožeraška Hrvatska. Izvjesnost da bi takvi postupci kršili ludska prava njih ne zabrinjava, jer se, vjerojanto, vode premisom da zli imaju, a dobri nemaju što kriti.

Politički konsenzus o potrebi lustracije u Hrvatskoj nikada dakle nije bio postignut. Možda baš zato što su obavještajnu zajednicu novouspostvaljene zemlje gradili špijuni bivšeg režima koji „grijehe“ širenja govora mržnje ili plasiranja neistina u medijima nisu činili samo u socijalističkom, nego i u demokratskom sustavu. No, to ne znači da od ideje raščišćavanja tamnih rupa prošlosti treba odustati. Lustracija možda nije sredstvo ozdravljenja hrvatskog društva, jer više ni nema smisla isključivati iz javnoga života ljude koji su ili penzioneri u dubokoj starosti ili istaknuti članovi državotvorne stranke. No, budući nesporazumi oko inrerpretacije povijesti lako postaju gorivom politike isključivosti i ksenofobije, znanstveno istraživanje prošlosti i sustavno suočavanje s prošloću doprinosili bi ozdravljenju društva i smanjenju društvenih podjela. Pitanje je doduše je li takvo odbijenje inicijative za suočavajem s nedavno represivnom prošlošću rezultat očekivanja političkih elita da upravo podjela rezultira motoviranošću vjernih birača podjeljenih na lijevi i desni blok?

© IDENTITET/ BR. 186-187

Post je objavljen 16.03.2014. u 13:16 sati.