Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/whiteflesh

Marketing

Post za blog



Kasnih 50-tih popila sam šalicu mlijeka s medom. Dogodilo se to pored drveta smeđe, raspucale kore na srednjem Velebitu, a do tamo sam došla uobičajenim prijevoznim sredstvom. Mislim da sam tada imala isto godina kao i danas. Pored toga, imala sam još i hemeroide i iščašen gležanj. Tome mogu dodati samo još jednu lijepu ljubičastu haljinu sa točkama modre... boje. Haljina je bila viša od mene barem 20 centimetara a i bolje je govorila engleski. Bilo mi je jasno, kada sam je privila sebi, da će naša uzajamna privrženost dugo trajati. To je, u svakom slučaju, bilo moje prvo sjećanje. A vjerojatno i prvi izvor pokreta. Iako, kada bolje razmislim, vjerojatno je riječ o transcendentalnoj spiritualnosti.

Otprilike u isto to vrijeme, dogodio se događaj sa resicama na tepihu, u gradu Gogi. Njega ću opisati jednom drugom prilikom, jer mi je ovom prilikom bitnije. Ta je soba bila posve ogoljela, nije imala čak ni parkete. Osim parketa, na svu sreću, imala je puno drugih stvari, osobito poetike i ontologije. Ontologije najviše. Jedno 4 kile žive vage. Sve je dobro i moje je tijelo u savršenoj ravnoteži, a to posebno primijetim kada mi stave longetu na nogu. Razmišljam da istetoviram longetu, jer se očito nikada neću moći odlučiti da li da pijem limunadu ili ne. Mislim da bi mi bila ukusnija kada ne bi toliko inzistirali na limunu. To mi se čini kontroverznim. No, vrijeme je da se uozbiljimo. Mračni plesni komad oduševio je kritičare, a jubilarni broj omiljenog časopisa svjedočio je njenoj sreći, osobito nakon što je istakla svoju ženstvenost. Ipak, teško ga je bilo usporediti sa izvedbenom praksom predstavljenom u metodološkom okružju. To me je sve učinilo samosvjesnom djevojkom kasnog srednjeg vijeka, i mojih nježnih godina šta su mi one mogle dati.

Prethodno sam imala razmjerno puno razumijevanja, uz prstohvat soli te par listića korijandera. Tko je mogao pomisliti da će se krema za bore prelijepog naziva Stapka pokazati toliko sramežljivo učinkovitom? Jer zločinac je uvijek onaj koji se pravi da je višeg socijalnog statusa od onog kojeg zauzima na imaginarnoj ali gracilnoj društvenoj ljestvici, dok će se pozitivac u pravilu ponašati kao da je nižeg socijalnog statusa. Ali osjećaj pripadnosti. Dosta je to povezano s konceptualizacijom političkog, osobito ukoliko obratimo pažnju na tijela i njihove mandarine. No, sada sam se udaljila od teme. U svakom sam slučaju (opet) smatrala da je bitno da Martha Graham igra ulogu Marthe Graham. Jer u protivnom, ta cijela stvar nema nikakvog smisla. I zato kad kažem da je vrijeme da kažem zbogom, ja se uopće ne šalim, to samo drvo progovara iz mene. Ili voda, premda, makar, mada se ona nikada ne osjeća usamljenom, pa ni onda, iako ponekad ipak možda malo a možda i puno. I zaista je krajnje vrijeme da mi svi pošalju više ta pisma i razglednice koja mi obećavaju već 86 godina, da ne mora stalno Sabina. Čije su razglednice svakako visoke kvalitete i oštrog oka te ih zato posebno cijenim. Ja sam sad u onoj osjetljivoj dobi, kada se s takvim stvarima ne bi trebali olako poigravati. Pa sam potrčala u zagrljaj brojnim vezama između plesa i globalizacije, zajednice i njenih proturječja. Po svom starom običaju, to je bilo vidljivo i protekle srijede, kad je zaigrani dječak nestrpljivo iščekivao prinovu jer su mu njihova dječica baš sve na svijetu.



Post je objavljen 09.03.2014. u 14:24 sati.