Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/potok

Marketing

SONETI MUKE

Odlučila sam da ipak objavim cijeli sonetni vijenac, jer se tako bolje uočava povezanost i klasična forma.

Soneti Muke
1.
„Što istina je?!“ Pilat pere ruke,
osvrnuvši se pogleda po sali,
dok zora hladna prva svjetla pali,
a čovjek boli znoji se od muke.

Što može činit' čovjek smjeran, mali,
kad politika svemu pečat daje,
a moćnik tek za položaj svoj haje
s razbora glasom kao da se šali?!

Dok neizvjesnost u gomili traje,
žena mu javlja da se kloni tame
i pravednika smaknuti ne daje!

Poruka žene, to su tlapnje same,
fotelja čvrsto na mjestu neka je,
i drvo križa Kristu tišti rame!

2.
I drvo križa Kristu tišti rame,
trnova kruna znojno čelo para.
Čovjeka gle, ponestalo mu čara!
Orgije to su, plešu sile tame!

I ljubav sama ko da se razara,
dok patnik teške odbraja korake,
i sjaje iskre iz kapljice svake
u porama na licu što se stvara.

Ni danas nisu grede križa lake,
dok obijesni u svijetu galame
i valjaju se sred pijanstva mlake,

u svoje kolo lakovjerne mame,
šarama lažnim zavode nejake..
Koljeno kleca od težine same.

3.
Koljeno kleca od težine same,
stopalo bolno po kamenu kliže.
Pod snagom biča ubrzo se diže
Spasitelj svijeta pod diktatom krame!

I duh je viši što je tijelo niže.
Logika svijeta pred duhovnim blijedi,
a čovjek mali kada njega slijedi
već na tom svijetu Kraljevstvo dostiže!

Poniznost sama ponajviše vrijedi
kad noseć' teret slabe dršću ruke,
a pravednosti mali su izgledi.

I poznat pogled susrete sred buke.
dok u žilama njemu krv se ledi.
Majčino srce kida se od muke!

4.
Majčino srce kida se od muke
gledajuć' tako jedinoga sina.
O, Bože Oče s nebeskih visina,
Spasi Jedinca od raspeća bruke!

O, kolika je ljubavi silina
majčina srca, dokle motri blijeda
čovjeka boli! Kako da ga preda?!
Gdje je tu pravda, a gdje li istina?!

„O, kad bi srce bilo santa leda,
il gore ove da se sruše na me,
da oko moje više to ne gleda!“

I danas svijetom vlada zakon tame
kad istini i pravdi šansu ne da!
Cirenac banu. „Pomozi!“, galame.

5.
Cirenac banu. „Pomozi!“, galame.
Umoran težak iz polja se vraća,
pomoći hoće, osuđenog shvaća
jer pozna kušnju patnje i osame.

Zavidni rabe ruku osvajača
da na kraj stanu Božanskoj besjedi,
što ljubav nudi, melem svakoj bijedi.
Carska je sila od tog Krista jača,

a život njegov baš puno ne vrijedi!
„Pomozi mu sred ove uzbrdice!“
Prihvati i ti križ i njega slijedi!

Cirenčev umor – kučine i trice!
A Krist se znoji, krvari i blijedi.
Veronika mu znojno otra lice.

6.
Veronika mu znojno otra lice,
sućutna žena, sred okrutne mase,
pomoći želi ne misleći na se.
Nasilju nježnost stade sučelice!

Neznana žena ne oklijeva da se
suoči s hordom obijesnih vojnika.
Krv i znoj taruć' s paćeničkog lika
Otisak dobi – vjernu sliku za se!

Ljubavi dokaz njegova je slika.
Nagradi sućut i posrami zlice!
Zauvijek znana posta Veronika.

U srca lik svoj tisne danomice,
plaću za dobra djela svekolika,
a On, izmučen, opet pade nice!

7.
A on, izmučen, opet pade nice!
Čistoća blatom svoje skute valja,
al' obraza mu blato ne ukalja,
tek rane doda na umorno lice.

Ta što je prosjak, odjeća od tralja,
dok srce često pravi biser krije,
od zloga svijeta što prepoznat nije,
tek Bog milostiv vidi sve što valja!

U blatu ležat' baš nitko ne smije!
Dići se treba iz grešnosti tame,
prihvatit' ljubav što sva srca grije

i napuštene spašava osame!
On križ svoj nosi, znoj i suze lije.
Nariču žene, crne se marame!

8.
Nariču žene, crne se marame,
tuguju majke videć' tuđeg sina
i suze tjera sućuti silina
niz obraze da one teku same.

O, kako mučna prava je istina:
„Ta sinci vaši ištu raspinjanje!“
Na stup sramote šalju kao janje
Božansko čedo, sina Materina!

Čovječe grešni, shvati svoje stanje,
otvori oči grijehu sučelice,
nad sobom plači, pobudi kajanje!

Nadom će zasjat' suze okajnice,
jer sve su zloće od Ljubavi manje!
I opet pade sred te uzbrdice.

9.
I opet pade sred te uzbrdice,
pa se još jednom iz prašine diže.
Snaga je veća što je vrhu bliže.
Upravlja Ocu svoje bolno lice.

Pred očima mu povorka se niže
svih što će sveto popljuvati čelo.
Otkupit' želi čovječanstvo cijelo.
I, evo ga, na Kalvariju stiže!

Tad stisnu križ uz krvavo odijelo
pozljeđujuć' sve više rane vruće,
i hladni srsi prožimlju mu tijelo.

Dok uokolo razbojnici buče,
usne mu žedne ko lišće uvelo,
krvavu halju krvnik s njega svuče.

10.
Krvavu halju krvnik s njega svuče,
leđa su njemu kao živa rana.
Trganjem halje koža razderana
žari i peče poput baklje vruće.

Patnja i krotkost do tada neznana!
„A gdje ste sada,prijatelji moji,
kad učitelj u mukama se znoji,
kraljevstvu laži kada vlast je dana?!“

Osramoćen i gol pred svima stoji,
ko da je Otac skrio svoje lice,
sudbinu Sinu da mu zloba kroji!

Al sila svijeta vlada prigodice!
Tko to zna taj se ničega ne boji.
Razapinjuć' ga kuju nemilice.

11.
Razapinjuć'' ga kuju nemilice.
Zločinci vise njemu s obje strane.
Praštanja zora raskajanom svane,
milostivo ga Božje gleda lice.

Križ – to je simbol veze onostrane,
plodonosno je drvo, rađa voće
što briše ljagu praiskonske zloće
jabuke trpke u raju ubrane.

On šutke trpi, Otac tako hoće!
I prignu glavu: samrtno klonuće!
Tu napuštenost razumjeti tko će?!

Ivan će majci sin bit ubuduće,
a ona majka svima, o, slatkoće!
Molitve šapću usne umiruće.

12.
Molitve šapću usne umiruće
za one, koji ne znaju što čine,
jer samo patnja spira opačine,
tek nakon noći dolazi svanuće.

O,dobri Oče, gledaj sa visine
žeđ, glad i bolest što narodi pate,
i napuštenost, neka čuju za te,
da svima jednom vječna nada sine!

Sve nama bliske, a i nepoznate,
povedi u raj, da ti vide lice!
Obrati grešne, neka ti se vrate!

Primi i naše suze okajnice,
nek zraci tvoje milosti nas prate!
Majka ga prima motreć' netremice.

13.
Majka ga prima motreć' netremice,
u duši sluti: tako ima biti,
jer rod se ljudski mora otkupiti!
Ko kamen mirno njezino je lice.

Tama se stere, umukle su ptice,
zastor se hramski razdrije na dvoje.
Dosegnu Zavjet ispunjenje svoje!
Zemlja se stresla, pukle su litice!

Majčino krilo sad prijestolje to je
u sjedinjenju ljubavi goruće.
Slabi i mali više se ne boje.

Nemoćno zlo u sjenama se vuče.
Nad pako siđe On da uzme svoje.
Položen u grob čeka Uskrsnuće.

14.
Položen u grob čeka Uskrsnuće.
Pred grobna vrata postavit će stražu.
Čuvati mrtvog zločinci nalažu
sve do u ono uskrsno svanuće.

Požurili su, kako pisma kažu,
ne smiju tijela tu na blagdan biti!
Nikodem, Josip, ne žele se kriti,
u grob ga novi dostojno polažu.

U nedjeljno će jutro pohrliti
pobožne žene da pomažu tijelo,
pitajuć tko će kamen ukloniti.

A grob je prazan, u njem platno bijelo,
i anđeo će blagi navijestiti
uskrslog Krista, spas za ljudstvo cijelo!

*********

„Što istina je?!“ Pilat pere ruke,
i drvo križa Kristu tišti rame,
koljeno kleca od težine same,
Majčino srce kida se od muke.

Cirenac banu. „Pomozi!“ galame.
Veronika mu znojno otra lice,
a On, izmučen, opet pade nice.
Nariču žene, crne se marame.

I opet pade sred te uzbrdice.
Krvavu halju krvnik s njega svuče,
Razapinjuć 'ga kuju nemilice.

Molitve šapću usne umiruće.
Majka ga prima motreć' netremice.
Položen u grob čeka Uskrsnuće!




Post je objavljen 08.03.2014. u 07:06 sati.