Marketing
SVETAC DANA
02. ožujka
SVETI SIMPLICIJE (+483)
Simplicio (latinski: simplex - jednostavan, bezazlen, iskren) je rođen u Tivoliju, (Italija) u V. stoljeću. Za papu je izabran, poslije smrti pape sv. Hilara, 3. ožujka 468. g. Bio je to miran izbor, bez ikakvih izgreda. Papa je dao obnoviti neke bitne crkve u Rimu, Uspostavio je dežurstva prezbitera u najznačajnijim pogrebnim bazilikama. Njegov pontifikat bio je u znaku teških olujnih događaja za Crkvu i za Zapad uopće, kao i za Istočnu Crkvu. Na Zapadu propada Rimsko Carstvo 476. g. Gotski kralj Odoakar, koji je rođen 434. g., a vladao od 476. do 493. g., zauzeo je tada Rimsko Carstvo. On je svrgnuo cara Romula Augustula. Tada je prestala nadmoć rimskih careva na Zapadu. Poslije Kalcedonskoga sabora na Istoku u vrijeme careva Leona (457.-474.) i Zenona (476.-491.) opet jača pokret monofizita. Ti krivovjerci uče da je u Kristu samo jedna narav jer se ljudska utopila u božanskoj kao kap vode u oceanu. Oni imaju snažan utjecaj na cijelu Istočnu Crkvu, a posebice na aleksandrijsku i antiohijsku. Tamo su zaposjeli i položaje patrijarha. Monofiziti su potpomagali uzurpatora cara Baziliska (475.-476.) i nagovarali ga na osudu Kalcedonskoga koncila i dogmatskoga proglasa pape sv. Lava I. Velikoga. Bazilisk je prava carigradske Crkve izdigao iznad prava rimske Crkve. Papa Simplicije intervenirao je mnogim pismima i caru i patrijarhu Akaciju, ali sve je ostalo bez uspjeha. Žalostila ga je i činjenica da je bilo oko 500 biskupa potpisnika toga carskoga dokumenta. Papa nije postigao zadovoljavajuće rješenje spora oko jednoga katoličkoga nasljednika monofizitskoga patrijarha Timoteja Ailurosa (477.). U svojim dokumentima Papa traži od biskupa veću pozornost za pitanja stege. Biskupa Zenona iz Sevilje imenuje vikarom cijele Španjolske. Uredio je diobu prikupljenih milodara. Odredio je da po jednu četvrtinu milodara dobiva biskup i svećenici, a dvije četvrtine hodočasnici i siromasi. Umro je 10. ožujka 483. g. Pokopan je u crkvi svetoga Petra.
(preneseno sa "Katolički tjednik")
03. ožujka
SVETA KUNIGUNDA(980-1039)
O mladosti svete Kunigunde imamo jako malo pouzdanih podataka.Potjecala je iz grofovske obitelji u Luxemburgu, koja je bila brojna i duboko vjerna kršćanstvu. Imala je žarku želju stupiti u samostan i darovati svoje djevičanstvo Gospodinu. Ipak, poslušnost roditeljima je bila presudna, te je udaju za bavarskog vojvodu Henrika.
Godine 1014. skupa sa svojim mužem Henrikom primila je u Rimu carsku krunu. Kao carica neumorno je pratila svoga muža na svim njegovim putovanjima po prostranom carstvu. No, ona mu nije bila samo neka nijema pratnja, nego i mudra savjetnica u svim važnim pitanjima i političkim odlukama.
Mogla je to biti jer je bila vrlo pametna i visoko izobražena žena kojoj je car mnogo, dapače sve mogao povjeriti, pa i upravu nad pojedinim dijelovima carevine. Kako je bio često prenatrpan poslovima, u njoj je nalazio najsigurniji oslonac.
Kunigunda je čitavim bićem podupirala sve muževljeve pothvate, fundacije i djela u korist Crkve, a tih nije bilo malo.
U jednoj povelji, u kojoj je Henrik potvrdio osnivanje opatije benediktinki u Kaufungenu, piše da su njih dvoje bili jedno u jednom tijelu. Kako je među njima bila tolika bračna ljubav, tim teže ih je pogodio udes što nisu imali vlastitog poroda.
Godine 1007. Henrik je još kao bavarski vojvoda osnovao biskupiju u Bambergu. Bio je tada već oženjen, ali bez nade u potomstvo. Zato izjavljuje da će Krista učiniti svojim baštinikom. Prema tadašnjem vrlo raširenom, no nezakonitom, običaju mogao je zbog neplodnosti otpustiti ženu. On to nije učinio.
Babmerg do dana današnjeg vrlo svečano slavi Svetu Kunigundu, koja je nakon smrti svoga muža godine 1024. stupila u samostan Kaufungen, koji je sama osnovala. Skinula je sa sebe sjajnu carsku odoru, odjenula redovničku, da se sva posveti službi Bogu. Kroz 15 godina siromašno i ponizno je živjela u skrovitosti samostana.
Umrla je 1040 godine, a 1200 godine papa Inocent III. proglasio je Kunigundu , ali i njezinog muža Henrika, svetima.
04.ožujka
SVETI KAZIMIR (1458-1484)
Sveti Kazimir bio je sin poljskog kralja Kazimira IV. Jagelovića. Rodio se u Krakovu 5. listopada 1458. godine. Odgojila ga je njegova majka Elizabeta koja je bila iz kuće Habsburgovaca, i kanonik Ivan Dlugosz, povjesničar Poljske. Sveti je Kazimir kao trinaestogodišnjak izabran na ugarsko prijestolje na koje nikad nije stupio jer ga je u međuvremenu zaposjeo Matija Korvin. Kazimir je ipak jedno vrijeme kraljevao u Poljskoj, dok mu je otac boravio u Litvi. Godine 1481. godine odbio je ženidbu s jednom kćerkom cara Friedricha III. Već je u sebi bio izgradio poseban stav prema Blaženoj Djevici Mariji, a bio je izvanredno osjetljiv na neprolazne vrednote.
Mladić vedre naravi, protivnik ratova i oružja, živio je kao strogi pokajnik, spavao na golom tlu, postio, noći provodio u molitvama i usred raskalašenog dvorskog života pružao primjer svetosti i kreposti. Obolio je od tuberkuloze, a svoju smrtonosnu bolest podnosio radosno i spokojno. Preminuo je na današnji dan, 4. ožujka 1484., u litvanskom gradu Grodnu (danas Bjelorusija), a pokopan je u katedrali litvanske prijestolnice Vilniusa. Pripisuju mu se mnoga čudesna ozdravljenja. Svetim ga je proglasio 1522. papa Hadrijan VI. Papa Pio XII. proglasio ga je 1948. zaštitnikom mladeži. Zazivali su ga kod kuge, a zaštitnik je Litve, Poljske, mladeži, kraljeva, prinčeva, samaca i neženja, te mnogih poljskih i litvanskih naselja, župa i crkava.
05. ožujka
SVETI IVAN JOSIP od KRIŽA (1654-1734)
Današnji sveti zaštitnik je Ivan Josip od Križa (San Giovan Giuseppe della Croce), talijanski franjevac, zaštitnik Ischije. Rodio se na Veliku Gospu, 15. kolovoza 1654, kao Carlo Gaetano Calosirto na vulkanskom otoku Ischiji u Tirenskom moru, udaljenom od Napulja oko 30 kilometara. Sin uglednih roditelja, školovao se kod redovnika augustinaca, a među svojim vršnjacima isticao se dubokom i iskrenom pobožnošću. Posebnu pobožnost iskazivao je prema Kristu patniku, a u želji da se što više zbliži s Isusovim mukama, bičevao se do krvi. Već kao petnaestgodišnjak odlučio se za redovnički život i pridružio se franjevačkom redu. Izabrao je strogu granu bosonogih franjevaca, koji su slijedili pokorničke reforme svetog Petra Alkantarskoga. Stupio je 1670. u njihov napuljski samostan Santa Lucia al Monte i uzeo redovničko ime Ivan Josip od Križa. Godine 1674. osnovao je samostan u Alifeu (Campania) i sudjelovao u njegovoj izgradnji kao jedan od zidara. Za svećenika je zaređen 1677, a potom je djelovao kao učitelj novaka, samostanski gvardijan i provincijal.
Otvorio je nekoliko redovničkih kuća u Napulju i usrdno se trudio oko poboljšanja i stege redovničkog života. Karizmatik i isposnik, bio je duhovni vođa i savjetnik mnogih duša, među njima i nekih svetaca. Omiljeni ispovjednik, obratio je mnogobrojne grešnike. Vizionar i mistik, posjedovao je dar proricanja budućnosti i ispitivanja srdaca, doživio mnoge ekstaze, levitacije i bilokacije. Pripisuju mu se brojna čudesa, ozdravljenja i ukazanja, u kojima je susretao Isusa i Mariju. Preminuo je na današnji dan, 5. ožujka 1734, u samostanu Santa Lucia al Monte u Napulju. Blaženim ga je proglasio 1789. papa Pio VI, a svetim 1839. papa Grgur XVI. Zaštitnik je otoka Ischije te mnogih župa i crkava
diljem Italije i svijeta.
06. ožujka
Sveta JANJA PRAŠKA (1205-1283)
Danas slavimo svetu Janju ili Agnezu Prašku (češki Svatá Anežka Česká), srednjovjekovnu češku kraljevnu koja je svoj život posvetila dobročinstvima i širenju Radosne vijesti. Rodila se 20. siječnja 1211. u Pragu kao najmlađa kći češkog kralja Přemysla I. Otakara i kraljice Konstance, sestre mađarskog kralja Andrije II. Otac ju je još kao trogodišnju djevojčicu zaručio s Boleslavom, sinom šleskoga vojvode Henrika Bradatog. Hedviga, majka njezinoga zaručnika, povjerila je djevojčicu redovnicama cistercitkinjama u šleskom samostanu Trzebnica (Trebnitz), koje su joj omogućile kršćanski odgoj. Kad je njezin zaručnik smrtno stradao u lovu, šestogodišnju Janju vratili su u Prag. Otac ju je želio udati za nekog od moćnih europskih vladara, ali naišao je kod nje na odlučan otpor. Odrasla je i razvila se u snažnu osobu, a u srcu je osjetila želju da krene Kristovim putem. Kad je 1230. umro njezin otac, papa Grgur IX. oslobodio ju je svih mogućih ženidbenih obveza, a ona je svoje raskošne haljine zamijenila skromnom redovničkom odorom i nastanila se u jednog od najsiromašnijih praških četvrti.
Posvetila se brizi za siromahe, prognanike i bolesnike (među njima i gubavce) i zamolila svoga brata, kralja Vjenceslava, da u Pragu sagradi bolnicu, crkvu i samostan za franjevce. Franjevci su je povezali sa svetom Klarom, a Klara je tako zavoljela češku princezu da ju je nazivala „polovicom svoje duše“ i poslala joj kao podršku pet svojih redovnica. Redovito su razmjenjivale pisma, od kojih su neka i sačuvana. Janja je u Pragu osnovala prvi samostan klarisa, stupila u njega na Duhove 1234, postala njegovom poglavaricom i u njemu provela ostatak života. Uz franjevce i klarise u Pragu su niknule bolnice, sirotišta i svratišta, nastala je čitava gradska četvrt s tri crkve, a sveta Janja bila je duša tog izvanrednog apostolskog i socijalnog podviga. Pročula se i po svojim čudesnim ozdravljenjima, proročanstvima, vizijama i ekstazama. Franjevački pokret širio se iz Praga po cijeloj Češkoj i u Poljsku te su osnovani mnogi muški i ženski samostani. Kad je procvao dobro organizirani redovnički život, Janja se povukla u anonimnost i živjela povučeno. Preminula je u Pragu 6. ožujka 1282. Njezin grob ponovno je otkriven 1930. u staroj praškoj crkvi svetog Jakoba. Blaženom ju je proglasio 1874. papa Pio IX, a svetom 1989. papa Ivan Pavao II.
(koliko mi je poznati danas se Česi u najvećem broju izjašnjavaju kao ateisti)
07. ožujka
SVETA PERPETUA i FELICITA (+202)
Perpetua (lat. "postojana") je rođena oko 180. g. u Kartagi ( danas u Tunisu ). Ona je bila žena plemenita roda. Otac joj je bio poganin, a majka krščanka. Bila je udata I imala je jednog sinčića. Felicita ( lat. felicitas - sreća, uspjeh ) joj je bila sluškinja ili čak sužanjka. Možda je bila udata za Revocata. Otkrivene su da su kršćanke te su zatočene. U zatočeništvu Perpetua je rodila kćerku. Zbog porođajnih trudova glasno je uzdisala. Stražar joj je govorio: "Ako već sada toliko kukaš, što ćeš tek raditi kada budeš bačena pred divlje zvijeri?" Ona rnu je odgovorila: "Sada trpim sama, tada će u meni biti netko drugi koji će za me trpjeti, jer će se to dogoditi na Njegovu slavu". Osuđene su na smrtnu kaznu bacanjem pred divlja goveda 7. ožujka godine 202 / 203. u vrijeme vladavine Septimija Scvcra. On je bio rodom Afrikanac. Bio je u početku sklon kršćanima. Kasnije mijenja stav zbog čestih pobuna Židova i sve češćih prijelaza na kršćanstvo, U velikom amfiteatru osuđeni su i trojica muškaraca na smrtnu kaznu. Bili su to Revocat, Saturnin i Satir. Prvo su ih goveda izbola, a onda su im odrubili glavu. O njihovu mučeništvu čitamo u djelu Acta martvrum. Ovo djelo pripisano je Tertulijanu, kršćanskome piscu prvih vremena. Njihova su imena zapisana u Rimskome kanonu ili prvoj euharistijskoj molitvi. Perpetua je ostavila dijete, svoga oca i braću le pošla u smrt, a s njom i Felicita. Izviješće o njihovom mučeništvu čitano je svake godine na obljetnicu mučeništva u svim krfićanskim /ajednicama u sjevernoj Africi. Tradicija je zadržana do provale Vandala i Arapa koji su divne gradove sjeverne Afrike potpuno uništili. Umjetnici ih rado prikazuju s palmom u ruci i divljom kravom - simbolom i sredstvom mučenja. Najpoznatija umjetnička djela koja ih prikazuju jesu mozaici u nadbiskupskoj kapeli Sv, Andrije u San Apolinareu Nuovo u Ravenni. U nas je najpoznatiji prikaz onaj u Poreču.
Post je objavljen 06.03.2014. u 11:07 sati.