Čitatelje ne slave. Ne podižu im spomenike. Po njima se ne daju imena ulica ni institucija. Oni nemaju prava na naknadu za intelektualna prava za čitanje, njihovo čitanje ne pridonosi razvoju književnosti, razvoju pisane riječi. Nema ZAMP-a za čitanje jer čitanje ne donosi ekonomske benefte.
Zar čitatelji ne razivjaju i ne pomiču granice književnosti?
Zar da neki ljudi makar i mala manjina nisu shvatili vrijednost pojedini novih djela zar bi se književnost razvijala? Bi li imali nove načine izričaja da ih netko nije prihvatio i uživao čitajući tu novu književnost. Kao što književnici mijenjaju smjer književnosti tako to rade i čitatelji.
A što od toga ima običan čitatelj. Za napredak i život pisane riječi svak dobije zasluge i pohvale. I autor i država i državne institucije i nakladnici i mecene, kritičari, mediji i knjižnice, svi osim čitatelja. Oni su tek stoka koja konzumira knjigu oni su objekt a ne subjekt na književnoj sceni. Dobri su jedino kad troše, kad drugi zarađuju od čitanja knjiga. Šuti i čitaj!
Svatko ima pravo na naknadu i državnu pomoć, stipendije za pisanje, poticaje razne, porezne olakšice... sve da se potakne čitanje. A što čitatelj dobije? A da probate s čitateljima? Ne, najprije svima drugima dati pa će onda Čitateljima biti bolje. Svima pohvale, pare i važnost pa će onda i stoka s dna shvatiti da je nešto vrijedno pažnje jer oni, stoka čitateljska to sigurno nisu.
Treba dati onima na vrhu, eliti, pa će umjetnost kapati dolje i doći do stoke sinozubane. Trickle down književnost u trickle down društvu.
Samo kad se govori o lošijoj književnosti se prozivaju čitatelji. Onda su oni u fokusu, njihov neukus i neznanje su uzrok problema, nisu krivci onda ni pisci koji pišu te knjige ni izdavači, država, knjižare... Ne, oni su zaslužni samo za dobro u knjževnosti oni drhću gladni i bosi u visini iznad nepismene rulje. A ako nešto nevalja onda su za to zaslužni samo sitnozubani.
Mnogi pisci sanjaju u tome da tisuće ljudi čekaju da izdaju najnoviju knjigu i uživaju u njihovim djelima. Da ih poštuju i slave, a što je s čitateljima? Da li ikad čitatelj može sanjati da neki pisac baš na njega čeka, sanja dan kad će on pročitati njegovo djelo.
Čitatelji nemaju ni veliku podršku države, ne stipendira se čitanje, niti sufinancira, niti ima natječaj za poticaje za čitanje knjiga, nitko ne dobije stipendiju da može 6 mjeseci na miru čitati. I društvo sve više pritišće čitatelje, sve je manje vremena za čitanje, sve više se promoviraju drugačiji načini kako da se provede slobodno vrijeme. Čitanje nije nešto prestižno, ne podiže baš ugled ljudima.
Možda bi trebali s čitanjem izići na tržište i čitanje postaviti kao tržišnu aktivnost, promovirati ga na tržištu, učini ti ga profitabinlim. Poticati stvaranje potuzetnika u čitanju. To bi pomoglo i čitateljima, ali i knjizi i književnosti uopće. I to bez državne pomoći, već temeljem čiste tržišne slobode i poduzetništva u čitanju.
Ako čitatelji pokažu snagu i samosvijest te kao čitatelji poduzetnici pojedinci postignu uspjeh u društvu ne samo da će to pomoći čitateljima već i piscima i nakladnicima u razvoju književnosti. Svi će obratiti više pozornosti prema čitatelju, manje će ga se patronizirati, a više uvažavati. Potaknuti će pisce i nakaldnike da se približe čitatelju i njegovim potrebama, da se razvijaju.
Ako je knjiga i čitanje važno onda potaknimo čitanje, čitatelja, a ne da se pomaže svima okolo samo ne onima radi kojih se ,kao sve to radi. Svi se brinu o čitatelju pa od toga profitiraju, grade karijeru na pomaganju nama čitetalja, a nikad da se spuste do nas sa svojih visina .
Fokus na čitanje i čitetelje je promocija direktne akcije, a ne neko izvrdavanje, nekakav trickle down pristup.
Pomognimo sami sebi. otvorimo tržište čitanja. Neka pisci sanjaju da ih čitaju poznati svjetski čitatelji. Kad stvorimo tržište čitanja onda će i državno poticano čitanje postati stvarnost. Pisci i nakladnici će se tući za najbolje čitatelje.
Ovo je borba za čitanje, čitanje bez terora mišljenja, čtanje bez osvrta i kritika. Čitanje kojemu je jedina svrha čisti užitak čitanja, bez pretjeranog analiziranja, osuđivanja i prosuđivanja. Neka o kritici i analizi misle kritičari, pisci, nakladnici, državne institucije, a mi se pobirnimo za užitak čitanja.
Jer i čitatelji svojim izborom knjiga i tema utječu na ono što se piše. I ne mislim tu samo na popularnu književnost, na bestsellere, jer su puno dragocjeniji oni čitatelji koji čitaju i slabo poznate djela i pisce, oni čitatelji koji pružaju šansu i neafirmiranim autorima, otvaraju im svojim čitanjem prostor na književnoj sceni.
Post je objavljen 03.03.2014. u 09:03 sati.