Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/silvanaurbs

Marketing

OSOJNIK, ETNO: SPRETNO i VESELO

DA SE NE ZABORAVI
Jedan izlet na etno priredbu

etno

Osojnik, brdsko selo na sjeverozapadnoj strani dubrovačkog područja, zapravo je granično selo s hercegovačkim naseljima Grepci i Kalađurđevići.

Od Dubrovnika je udaljeno 15 km i pripada Dubrovačkom primorju. Iako je za stanovnike Primorja uobičajeni naziv 'žutopasi' i to prvenstveno radi boje opasača na muškoj narodnoj nošnji, stanovnici sela Osojnik, koji se u lokalnom govoru nazivaju Sočani ili Osočani, nisu nosili žuti, već najčešće raznobojni pas, nekad i jednobojni, ali nikad žute boje.

Uz crvenu kapicu na glavi, njihova svečana narodna nošnja ima u zlatu izvezenu čermicu i podčermicu (gornji i donji prsluk) s umecima crvene tkanine, te širogače (široke hlače) do ispod koljena.







Uz duge vunene i bijele bječve (čarape), na nogama su im opanci (ručno rađena obuća od štavljene kože, opute (kožnih niti) i tvrdog platnenog vrha – tele).






Rijetko nose nakit, a ukoliko ga nose, to su srebrene verige (lanac) kod muškarca i pontapet (broš) kod žena.
Uglavnom su bili zemljoradnici.


Žene nose mješavinu primorske i župske nošnje, ali za razliku od obje, njihova je s mnogo manje ukrasa. Sotane i ogrnači (suknje i pregače) su im uglavnom jednobojne, tamno modre boje.



Prizor: Komušanje klipova kukuruza.

Preko tamne košulje je bijeli vezeni faculet (marama), prekrižen na grudima, zataknut u sotanu, a jedini ukras je pontapet (broš) kojim se drže rubovi faculeta.










Bječve (čarape) su im tamne boje.
Na nogama je danas tamna obuća koja je zamijenila opanke.

Ispod široke sotane su sparangaće (dugačke bijele ženske gaćice do ispod koljena s vezenim završetkom i uzicom).




Sparangaće na ženi


Na glavi iznad spletene kose u pletenicu je faculet (marama), svezan na zatiljku.




Prije izgradnje ceste koja ide iz Mokošice, mjesta na desnoj obali Omble tik prije ušća, kojom danas vozi i lokalni autobus, u Osojnik se moglo doći jedino serpentinama koje su polazile s lokaliteta poznatog kao Mirinovo.

U podnožju serpentina bilo je mjesto gdje se vezivala tegleća stoka kojom su seljanke donosile svoje proizvode na gradsku tržnicu. Tako donesenu robu bi prenosile u košice (široke od šiblja pletene i čvrste košare) pa sparu (platneni čvrsto savijeni umetak) na glavu i na njega košic i s brodaricom (lađa za prijevoz putnika i robe) preko rijeke do druge obale, a zatim pješice na pjacu (tržnicu).



Danas ima malo stanovnika, malo stoke i još manje Solački (žena s Osojnika) koje dolaze na tržnicu, a i kad dođu vozi ih gradski ili osobni prijevoz.


Gotovo pri samom kraju serpentina koje dotiču prvi vrh od podnožja, nekih 340 m nadmorske visune (?), a prema zapadu nalazi se velika kraška špilja Močillja ili Močiljska spilja.

Jedan od prvih istraživača ove kraške ljepotice, danas još nedostupne široj javnosti, bio je gospar Miho Kusijanović i sin mu Branimir, 1919. godine. O tome je napisao jedno djelce u kojem se spominje djelomično i ono što ona skriva iz prapovijesti.

Kako ne kanim pisati o špilji, dostatno je kazati da je smještena u brdu iznad sela Pobrežja, a udaljena 15 min. hodom od serpentine za Osojnik na uzvišici znanoj kao Močiljsko brdo i alternativnim imenom Somina.


foto, Primož Jakopin, 2004.

Inače, Osojnik je naselje smješteno preko brda «u osoju» (od sunca, za razliku od izraza 'prisoju' – u suncu), u zaleđu Rijeke dubrovačke, negdašnje područje Zahumlja, koje je od 1399. ušlo u posjed Republike, pod nazivom ˝Terae novae“ (nova zemlja). Župne knjige datiraju od 1699. god. (smještene u crkvenoj župi sv. Jurja)





Radi višestoljetnog utjecaja bogumila, politike i kasnijeg nasilnog prevođenja vjernika zapadnog obreda na istočni, tj. širenjem pravoslavlja od doba Nemanjića, Republika je budno motrila na Osojnik koji je tako unutar zahumskih naselja ostao pošteđen takve sudbine i našao se na granici vjerskih podvojenosti.

I kasnije tijekom povijesti kao najsjevernija točka Republike bio je na udaru Osmanlija, a početkom 20. st. u doba AU monarhije jedno vrijeme pripojena su mu i neka hercegovačka sela što je poništeno nakon II. svj. rata i dolaska 1. Jugoslavije.

---

Uspinjali smo se do Osojnika autom zavojitom cestom. Prošli pokraj zaseoka Kneževi s velikom klaonicom i još jednog novog na samom brežuljku kojega zovu Milakov Do, prošli Pobrežje i Somino brdo (na čijim istočnim padinama su Žlijebi, kako mještani zovu prirodni izvor pitke vode), dok nismo dospjeli do mjesta gdje je priređena svetkovina i jedno već zaboravljeno ma istovremeno i nostalgično sjećanje na negdašnje ruho, zaboravljene alate, proizvode kućne radinosti i obveznu poskočicu Linđo uz zvuke lijerice.

Premda u kasni jesenski dan u kamenjaru koji dominira krajolikom, bili su još cvjetovi badelja (bijeli stričak, ljekovita biljka)




Post je objavljen 21.02.2014. u 21:34 sati.