Marketing
Ključ (ni)je ispod otirača
travanj, 2013.
Dakle, idemo Mala i ja u školu i na izlazu vidim ju kako prčka po ključevima. Mišljah, uzela je ključ. I tako smo izašle iz stana, zalupim ja vratima i kažem joj "aj mi daj ključ da zaključam vrata". I tada me dva velika smeđa oka pogledaju i preslatka usta kažu "ali ja nemam ključ".
"Blink" kaže moj mozak. Kao u Terminatoru, imala sam pred očima monitor na kojem je pisalo "procesuiram informaciju". Ok, nema problema, pomislih, uzet ću auto iz garaže i otići na posao/školu, a poslije ćemo se bavit ovima. I odmah stiže nova poruka na "očni" monitor - ključ od garaže je na ključevima od stana. "Blink" po drugi put. Ok, opet ću ja smireno, nazvat ću Mamu da mi donese rezervni ključ.
"Blink, blink, blink"!!! Rezervni ključ je kod H., a H. je kod dečka, na drugom kraju grada. A što mi i to vrijedi (završni "blink") kad je ključ ostao u bravi. Nije ispod otirač, kako pjesma lijepo kaže. I nije mi jasno zašto mi je uopće ta pjesma pala na pamet?!
Neću ni govoriti da je cijeli proces ovog mog razmišljanja trajao cca 30 sekundi i da sam cijelo vrijeme stajala na mjestu, ne pomaknuvši se. A bogme i Mala isto. Da nas je netko gledao sa strane, vidio bi nas dvije kako stojimo i gledamo se. Kako idilično, majka i kći se opraštaju prije škole/posla i ne trebaju im riječi pri tome. A u stvari Mala čeka da ja počnem vikati, a ja čekam da mi kava u krvi dođe čim prije do mozga i pokrene cijelu stvar.
Nisam vikala, nisam stigla. Ali, ipak sam ja praktična ženska, pa sam se skonzentrirala na rješavanje problema.
I tako sam nazvala Mamu da dođe po Malu i mene, da ne zakasnimo i odmah poslije toga Brata da po podne dođe kod mene s alpinističkom opremom da se spusti sa susjedovog balkona na moj.
I na kraju svega ovoga, hvala ti, Bože što imam brata ludog za malim sportovima (jer mi u ovom slučaju nogometna lopta ne bi uopće koristila. Osim da lupam glavu u nju). Hvala ti, Bože što imam dobre susjede koji su stalno doma s puno male djece i pustit će me u svoj stan kako bi se onda gore navedeni - Brat, ne dragi Bog - mogao spustiti sa sportskom opremom - alpinističkom, ne nogometnom - preko njihovog balkona na moj.
Hvala ti, Bože što imam strgana balkonska vrata, pa su ista uvijek otvorena tako da ne moram ništa razbijati.
I na kraju, hvala ti, Bože što u jutro ne funkcioniram, pa nisam vikala na dijete, nego sam to vrlo kulerski odradila. Ovako Mala neće imati frustracije iz djetinjstva, a ja neću imati grižnju savjest zbog vikanja. I hvala ti što je kava počela djelovati na vrijeme, tak da sve uspijem skužiti, organizirati i složiti i na kraju doći na posao i započeti radni dan ovim postom.
Post je objavljen 10.02.2014. u 19:36 sati.