Pitanje kućne biblioteke na ovom se blogu odavno obilato raspravljalo, iznesene su brojne teorije i zauzeti različiti stavovi. Pa iako generalni konsenzus među sugovornicima nikad nije postignut, može se zaključiti da su se vremenom iskristalizirale dvije međusobno oprečne škole misli:
1. Oda maloj kućnoj biblioteci – „Mala kućna biblioteka, o da!“
Ovo je škola misli kojoj i sama pripadam, iako moje oduševljenje pomalo jenjava otkad sam ustanovila da me stvari koje posjedujem, pa makar to bile i knjige koje me istinski vesele, pomalo opterećuju i guše, zbog čega sada ponešto opreznije biram kada je riječ o knjigama koje će se naći na mojoj polici. Na nesreću, vrijeme mi je donijelo i supruga koji je nakon studentske bezbrižnosti i sam stekao naviku kupovanja knjiga, pa nas, ako već ne ja, on obraduje kompletom „Pjesama leda i vatre“ u tvrdom uvezu, koji sam za sebe zauzme pola mini police od iverice.
Ima nešto u posjedovanju stvari kojima se čovjek veseli, onom downton-abbeyevskom velikaškom ponosu pri pogledu na pregršt literature koja vas je oblikovala, pa makar se ona svela i na jednu policu iz Jyska stiješnjenu između računala i kauča u dnevnoj sobi. Evo, u posljednje sam vrijeme primijetila kako blogeri i blogerice fotografiraju svoje radionice (osobito blogeri koji se amaterski bave umjetničkim radom, izradom suvenira i ukrasnih predmeta), jer radionice smatraju izrazom vlastite umjetničke sklonosti i kreativnog izražavanja. Isto vrijedi i za privatne biblioteke: ponosni smo na njih jer daju o nama sliku osobe čije čitateljsko i životno iskustvo odražava sve knjige koje se nalaze na policama oko nas. Radi se tu, naime, o posebnoj vrsti kolekcionarstva, gdje se skupljaju predmeti, ali se istovremeno skupljaju i životi i ljudske priče. Skupljate formu, ali skupljate i sadržaj.
Prednost je, dakako, i u tome što se čovjek, sve i kad nestane struje, nikad ne mora dosađivati ako ima punu sobu knjiga. Knjiga nadohvat ruke je ukućanin koji je istovremeno i dobro društvo.
Glavni sam nedostatak već spomenula (nedostatak spremišnog prostora, brisanje prašine, briga), ali evo još nekih – ako imate knjige, nećete moći odoljeti da ih i ne posuđujete, a onda ste nastradali. Nećete moći pratiti gdje vam se knjige nalaze, bit će ih posvuda i vjerojatno će neke netragom nestati, najčešće one koje su vam godinama bile najdraže.
Da ne spominjem i ovo: kad imate kućnu biblioteku, morate razmišljati i o tome kako ćete je urediti. Kako vam ovo ne bi predstavljalo baš preveliku tlaku, kliknite na link u nastavku.
Mala kućna biblioteka
2. Čemu sve to? škola misli
Među protivnicima uzgajanja vlastite male kućne biblioteke nalazi se širok spektar likova i osobnosti. Imate, primjerice, generalne ne-čitatelje, koji pristaju eventualno na Sportske novosti na veš-mašini u kupaonici ili Gloriju na stoliću za kavu. Knjige zaobilaze u širokom luku, a neki se time i glasno hvale kao da je riječ o trofeju ili osobnom uspjehu.
Zatim, imate one koji čitaju, čak i one koji puno čitaju, ali koji ne drže da bi knjigu, u njezinom fizičkom obliku, trebalo posjedovati da bi se knjigu zaista imalo. Može se raditi o ljudima koji si ne mogu priuštiti knjige ili ljudima koji ih si ne žele priuštiti (imate čak i one koji bojkotiraju izdavačku industriju, iako to nije tako česta pojava kao u, primjerice, kozmetičkoj industriji). Oni knjige posuđuju u knjižnici ili ih čitaju na e-čitačima.
Prednosti se, dakako, sastoje u nedostatku fizičke pojavnosti knjige – ove knjige ne guše svojom prisutnošću, čovjek ne mora brisati prašinu s njih ili im osiguravati mjesto, a istovremeno dobiva ono što je kod knjiga najvažnije – njihov sadržaj.
Vjerujem da i ovakvo postupanje ima svojih nedostataka, ali s obzirom da taj stil života nisam tako dobro upoznala, zaista ih ne mogu iznositi.
Bilo kako bilo, uvijek zaključim da je najvažnije o knjigama govoriti, a osobito – knjige čitati.
Post je objavljen 04.02.2014. u 19:19 sati.