Nakon gospodarske i ekonomske strategije "Teraj, teraj, žestoko!", slijedi nam ona "Kako smo učili konje gladovati?".
Na koliko će mjesta radnik raditi, koliko sati dnevno, kod koliko poslodavaca ili poduzetnika, sasvim je nebitno ako neće od toga moći živjeti, ni on, ni država, odnosno, ako neće raditi nešto što donosi dobit. Isto je tako svakome jasno da, ako uzimamo nešto s hrpe (danas više, sutra manje - nebitno) i mijenjamo se s drugima koji isto uzimaju s te hrpe, ukoliko ništa ne stavljamo na tu hrpu, prije ili kasnije, hrpe će nestati. Jedino se u Vladi prave da im to nije jasno. Barem se tako ponašaju. Vjerujem da jednom dijelu njih i nije baš sasvim jasno, ali mislim da ipak veći dio njih boli organ za to.
Radi se o osnovnim principima ekonomije, koje mogu razumjeti djeca od deset godina. Jasni su svakome radniku, poljoprivredniku, obrtniku, jer su sastavni dio njihovih života i poslovanja. Možda su u Vladi zaključili kako su to toliko banalne i dječje stvari da je ispod njihovog intelektualnog i stručnog nivoa o tome uopće raspravljati ili razmišljati, a kamoli na tome raditi.
Da bi u sustav ušao novac (mimo zaduživanja), ono što taj sustav radi - proizvode ili usluge - mora prodati izvan svojih granica. Tako je to na farmi, u restoranu, u tvornici, u kovačnici, pekari, dućanu. Što god da tvornica proizvodi, zaradu će ostvariti tek kada to proda van svoga kruga. Smanjenje ulaznih troškova, smanjenje plaća radnicima, trampa proizvoda među raznim sektorima unutar kruga same tvornice vodi jedino u propast i proizvodnje i svih zaposlenih. Nema više zatvorenih samodostatnih sustava - u vremenima kada je cijeli svijet jedno veliko selo s jednom velikom tržnicom. Na takvim principima funkcionira i opstaje i ekonomija države. Država do novca za potrošnju i razvoj može doći jedino od oporezivanja proizvoda i usluga koje će ona, pojedinci i poduzeća izvesti preko granica te iste države. Jer, uvijek će postojati nešto što ćemo morati uvesti i platiti, tako da u plusu možemo biti jedino ako više prodamo. U tom procesu država ima ključnu ulogu: ako ne u proizvodnji, onda u maksimalnom olakšavanju i poticanju poslovanju unutar svojih granica i u traženju partnera i kupaca u inozemstvu.
I to je sva mudrost i jedino rješenje za smanjenje deficita države i rast plaća i standarda svih građana. Mjere koje Vlada sada predlaže za smanjenje deficita baziraju se na oduzimanju, stezanju i rezanju. Niti jednog slova o rastu, poticanju proizvodnje, izvozu, o novim zaposlenjima. Ništa o tome što ćemo raditi, samo o tome što nećemo dobiti i što će se kome uzeti. To nije ništa drugo nego nastavak odumiranja, odnosno, spore smrti gospodarstva, ekonomije, države i na kraju ljudi.
Oni koji se danas još sjećaju vremena Tita i nesvrstanih, kako stegnu remen za još jednu rupicu, tako im je još malo jasnija i bistrija poanta cijele te priče. Početkom devedesetih kolektivno smo se sprdali s pokretom nesvrstanih, s tim "divljacima i ljudožderima", koje je naš bivši diktator i "divljak" okupljao oko sebe kako bi si dao na važnosti. Mi smo tada u svojim glavama sebe pozicionirali u društvo naprednog civiliziranog zapadnog svijeta, krenuli smo prema Švicarskoj. Malo smo se na tom putu izgubili, upali smo u živo blato. Ali sada smo uvjereni da se nećemo udaviti, nego ćemo isplivati na drugom kraju, negdje blizu Norveške.
U te "nesvrstane" bivša je država okupila na desetke država, ne da bi sebi dala na važnosti, nego da bi svim svojim građanima dala na važnosti. I to tako što je time država dobila tržište po cijelome svijetu, tržište koje je bilo željno svega i svačega, što god smo mi bili u stanju proizvesti. Većinu proizvoda tada nismo mogli izvoziti u Njemačku, Japan, Veliku Britaniju ili SAD. Zato je predsjednik na Galebu "otkrivao" nova tržišta po Africi, Aziji, Južnoj Americi, kao što su u srednjem vijeku europski kraljevi otkrivali nove teritorije za eksploataciju prirodnih bogatstava. (No, tada su ekonomiju države vodili ekonomisti, ljudi koji su bili priznati i cijenjeni u cijelome svijetu. Danas je vode kockari, kokošari, narcisi i kleptomani koji u takve daleke zemlje odlaze naglasiti svoje veličine razbacujući se državnim parama ili pucajući na životinje čija imena ne znaju točno niti izgovoriti).
No, kako nas vođe i pastiri danas tješe i ohrabruju, to su bila neka prošla, daleka, mračna, neslobodna vremena i ljudi, kojih više nema, a koji su živjeli samo za to da nas sve unište i zatru. A mi smo sami sebi dokazali da ono, što se je u tim vremenima stvorilo u industriji, poljoprivredi i gospodarstvu općenito, nismo u stanju niti pošteno okrečiti, a kamoli prodati.
Post je objavljen 01.02.2014. u 13:48 sati.