Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/mirela-laso

Marketing

Poglavlje treće – dio prvi

Ja sam pametna osoba koja svako toliko doživi neugodan trenutak i na to zaboravi pa učini nešto glupo.
I onda opet doživim taj neugodan trenutak kada se u ozbiljnoj situaciji, zbog te bedastoće, smijem do suza, a čim suze kliznu niz obraz ograničeni ljudi me pitaju zbog čega plačem.
Pa eto plakala sam još od jeseni jer nisam jako društvena, a zatucani ljudi su mi jako dosadni. Oni su se onomad utaborili podno državnih ustanova čiji su nazivi napisani latiničnim i ćiriličnim slovima i prosvjedovali. Pokazali su svoje skockano crveno-srebreno rodoljublje i mahali crven-bijeli-plavi barjak u „neoskvrnavljenom zanosu i rodoljubnom taktu“ pjevajući domoljubne pjesme do duboko u noć. Žućkasti odsjaj ulične rasvjete treperio je po zgradi, večer je bila mila i topla i ja sam se vraćala kući slušajući odjeke glasova okupljenih bundžija koji je donosio lagan povjetarac. No već sam vam ispričala o tom slučaju kad sam držala čekić u ruci zbog čega me je uhitila policija pa ga sada ovdje neću ponavljati.
Kad sam ozbiljna uglavnom to uzmu kao šalu, a kad se šalim onda to što pričam uzmu za ozbiljno.
Zašto sad ponovno govorim o tome? To je tajna, a ja sam stvarno osoba od povjerenja koja dobro čuva tajne, jer pet minuta kasnije zaboravim to što mi je netko rekao zato što me nimalo ne zanima.
Pa kako sam onda ovo upamtila? Jer sam jedan od onih cura koji su uvijek gladne, ali kad mislim da nema ničeg što bih htjela jesti kažem da nema što za pojesti, ali pritom nisam tužna jer iako prvo želim obilno jesti kao drugo ne želim se udebljati. Ali sada je zima a ako jedete jako vruću hranu pogotovo na ulici kad je vrlo hladno počnete disati kao maloumni zmaj, napravite scenarije u glavi o stvarima koje su se dogodile i više se nikada neće ponoviti, ali učine vam se tako zgodni da se samo zadržati na njima zamišljajući o nekim gotovo nestvarnim događanjima od nekoć u koji ni sami ne možete povjerovati. To je raspoloženje u kojem vas svaka mala stvar naljuti. No neke razložne motivacija nema, motivacije za stjecanja poznanstva nema, motivacije za razgovor nema, motivacije za nešto učiniti nema, motivacije za disati nema, motivacije za život nema, motivacije za bilo što nema. I tako sam se prisjetila tog momka čije ime nisam saznala. Nije me zanimao ni njegov izgled ni dobi ni težina ni privlačnost ni visina ni seksualna orijentacija ni ime. Dokle god me ništa nije pitao i puštao me je na miru i ja se nisam htjela obazirati na nj. Da budem iskrena, ja se stvarno ne dam zajebavati. Svakodnevno gubim prijatelje. Ako se i sprijateljim s nekim odmah napravim od njega neprijatelja. Ali bez obzira na sve, ja ću uvijek biti takva. Moja dnevna rutina u tri točke glasi: prvo probudim se; drugo strašno se ljutim zbog toga i treće vratim se na spavanje. Zato i jesam, nakon što sam pozvala poznanika koji je pravnik po struci, legla na klupicu u ćeliji gdje su me pritvorili samu. Ležala sam odsutno, poluzatvorenih vjeđa, promatrala momka. Nije pogledao u mom pravcu, nije ustao i nije prišao rešetki da me pogleda i razgovara. Sjedio je na klupi pored zida sam u položaju mislioca i idiotski dotučeno slušao žamor uhićenih bundžija. To je poput slušanja glazbe. Kao glazbena tema koja se nazire neki pojedinci, uglavnom osamljeni govore istinu, a ostali su samo buka. Baš na ti je podsjećao taj momak dok je odsutno promatrao vlastitu Sjenku na podu koja se činila barem dvadeset godina starija i pametnija od njega. I on je s tom Sjenkom je vodio tihi razgovor u sebi, a ja, ne znam ni kako ni zašto, ali prisluškivala sam i sve to kao što jastuk upija snove pa ga, čim se probudite, priključite na računalo i gledati iznova sve to.
MOMAK: Još sam bio dijete kada mi je moja pokojna baba pričala kako je to bilo u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, a zatim i poslije drugog svjetskog rata kada su nahrupili u vlakovima bez voznog reda. A zatim još i sve ono iz Domovinskog rata: Vukovar, Škabrnja, Dubrovnik pa i bezbroj drugih razaranja. Nikada nisam vjerovao da je moguće tako odvratno svojatati podneblje što ih gostoljubivo prihvati. I uz to besramno od domaćina zahtijevaju privilegije i prihvaćanje sveg znamenja rušilačkog pohoda kao da ga nije bilo. To je duboko barbarsko stanje! I ne mogu te rogobore drugačije doživjeti nego kao neprijateljstvo što se ne pokušava uklopiti u kulturu sredine gdje živi već nju želi podrediti i preobratiti u vlastitu, Najradije bih uzeo pušku u ruku nego da ih ovako bespomoćno gledam i samo gutam suze.
SJENKA: Vi ste dragi moj gospodine naivni domoljub. Ali morate se sažaliti na ove neprilagodljive i zagrižene jadnike koji vlastito potomstvo osuđuje da žive izolirano, u getu i neprihvaćanju suživota i kulture kao da su zatvoreni u logor. Kako možete biti okrutni i uperiti pušku u nevina bića koja sama sebe i svoje potomstvo zatvaraju?
MOMAK: Možda je istina da sam naivan, ali ja, evo, osjećam u sebi neki neshvatljivi poriv da obranim Domovinu od neprijatelja, od te poplave nametanja, svojatanja i bezobzirnog traženja privilegije među isto obespravljenim, izrabljivanim, nezaposlenim, ugnjetavanima… Ako su oni nevina manjina i mi smo jednako nevina većina koja teško živi! Oni odbijaju živjeti u našem zavičaju kao mi, a ne mi u njihovom kao oni! Trebali bi se prilagoditi i prihvatiti naš način života, a ne
SJENKA: Prije svega oni nisu nikakvi neprijatelji i rođeni su u istom zavičaju u kome su ti barbari kako ih nazivaš isti seljaci, prosjaci i robovi, jednako obespravljeni, ponižavani, zlostavljani, ugnjetavani, nezaposleni…! Neprijatelji, oni pravi neprijatelji, oni su nevidljivi i oni sigurno nisu među tim pukom! Oni se samo služe zahtjevima za privilegiju, ćirilične ploče i potpiruju nesporazum da zavade i lakše vladaju, da skrenu pažnju sa vlastitog otimanja i prisvajanja istog svima vama zavičaja. Ti prodavači magle za skupe novce mešetare i prodaje i rasprodaju zavičaj i Domovinu svih. Oni pravi neprijatelji čitavu tu krvavu zbrku mute iz pozadine. Od drugog nekog, kako ja to vidim i ne treba braniti postojbinu u ovom trenutku..
Uhvativši glavu među objema rukama momak naivno zavapi, pun blažene djetinje naivnosti koja silom pokušava uvjeriti starijeg iskusnog sugovornika da loše vidi i prosuđuje pa jekne...
MOMAK:.Zar ne vidite kako ti barbari žele podmuklo našu zemlju, naš narod, našu uljudbu poniziti, obezvrijediti, oklevetati, zgaziti? Zar ne vidite tu našu nesretnu Domovinu kako očajno vrišti? Zar ne vidite, zar ništa ne vidite?
SJENKA: Ne, ja ne vidim to što mi ti govoriš.
MOMAK: Zar ne vidite barbare kako razaraju naše svetinje? Oni žele staviti slova i znamenje pod kojim su razarali i sve opet uništiti tako da ne ostane kamen na kamenu.




Post je objavljen 31.01.2014. u 23:36 sati.