Sjedili smo na stepenicama u neboderu pored Petlje i nismo palili svjetlo. Ulična svjetiljka osvjetljavala je haustor do naših nogu. Nismo puno pričali. Slovio sam za povučenog mladića, a Aleksandra je dugo razmišljala nad svakom svojom rečenicom i na koncu odustala od većine njih. Možda je razlog bio taj što sam se neznatno lecnuo kad mi se predstavila: „Ja sam Aleksandva. Stanujem u nebodevu kod Petlje.“ Neznatno, ali dovoljno da Aleksandra uoči. Kažu da osobe s nekom manom razviju druga osjetila da kompenziraju svoje nedostatke.
Oboje smo kompenzacija. Moj prijatelj Cobra zapazio je večeras njenu prijateljicu Lidiju, a Aleksandra je u toj razmjeni pripala meni. Meni je bilo svejedno, bilo mi je bitno da je Cobra zadovoljan i da je dobio ono što želi. Dok smo šutjeli i dok je Aleksandra smišljala što da kaže, ja sam razmišljao o Cobri i Lidiji. "Gdje su, što rade i kako se provode?" Iako znam da će mi Cobra kasnije ispričati sve do u detalja, moram priznati da sam jedva čekao da opet budemo zajedno. Dogovor je bio da se nađemo u pola dvanaest. Zato, čim je prvi stanar ušao i upalio stubišnu rasvjetu, brže bolje sam upitao: „ Dobro večer, znate li koliko ima sati?“ Muškarac je rekao :“Pola devet“. Nije ni pogledao na sat. A ja sam pogledao Aleksandru i ukočio se. Imala je veliku dioptriju i kao da je malčice gledala u križ. Pomislio sam da će me prozreti zbog načina na koji je gledam i usput proučavam. Ona je gledala mene očima razmućenim u debelom staklu naočala, malo je škiljila i lagano se nasmijala. „ Što si se ukipio? Nitko tu ne gvize. Ne tvebaš se bojati.“ Odgovorio sam da se ne bojim, nego da sam samo htio pozdraviti čovjeka, ipak sam u njihovom neboderu. Aleksandra se nije predavala, gledala me uporno, kao da očekuje da ću se slomiti i priznati da sam kukavica.
Svjetlo se ugasilo i spasilo me. Mogao sam skrenuti pogled s Aleksandre bez posljedica, ali ipak sam zadržao glavu u njenom smjeru. Mislio sam da ona vidi u mraku kao mačka. Susjed je gore negdje zatvorio vrata za sobom. Mi smo šutjeli i nastavili disati, ona malo hrapavije, jer bila je „nešto vivozna“. Jednom se i nakašljala, ali suzdržano, kao da sve što izađe iz njenog grla ima manu. Okrenuo sam glavu prema naprijed nakon vremena za koje sam procijenio da je pristojno okrenuti glavu i ponovio utonuo u misaonu seansu s Cobrom. Iščekivao sam njegove oskudne rečenice, koje su mogle biti prelijepe, ali on ih je razgolićavao, kao i cure s kojima se provodio: „Ima nogu, ima sise, ima guzu, ima sve!“
To „sve“ nisam više mogao podnijeti! Ustao sam naglo, uspravio se i krenuo prema vratima kao da je već pola dvanaest. Čuo sam Aleksandru kako pita: „Kuda ideš?“ i to me zaustavilo. Okrenuo sam se i odgovorio prema mraku: „Noga mi je utrnula.“ Čučnuo sam stoga dva puta, malo mrdao bokovima i par puta prstima ruke stisnuo desnu butinu. Zatim sam se vratio i sjeo, ali dvije stepenice niže od Aleksandre. Opet su me obuzele misli. "Što radim u tom haustoru, zašto nisam s nekom Lidijom i zašto Cobra priča da je on kao ja, da bi imao svaku curu koju poželi? Pa i ovako ih je imao!" Samo je trebao moju malu pomoć, da odvojim lošiju od bolje polovice para prijateljica na koje smo redovito ciljali tijelom naših subotnjih izlazaka.
A što sam ja trebao? Koju vrstu i koju količinu pomoći? Nisam imao pojma. U nemoći spustio sam ramena. Za to vrijeme, Aleksandra se spustila tik do mene. I tada,u mraku haustora, spoznao sam svoje novo osjetilo. Osjetio sam da je Aleksandra ipak kao mačka, topla i mazna. Pred očima su mi zaigrale slike njenih punih sočnih usana, bokova, punašne ali ne prevelike guze, i na trenutak mi ništa više nije smetalo kod nje. Leptirići u trbuhu su zaigrali i posegnuo sam za njenom plavom kovrčavom kosom. Prošao sam prstima kroz nju. Aleksandra se odmaknula u trenu i skoro vrisnula : “Nemoj mi to vaditi! To mi smeta!“ Spustila je glavu u krilo, podigla ruke u zrak, nekoliko puta ljutito stresla otvorene šake, jer niti ona izgleda ne smije dirati svoju kosu, valjda bi se najradije sama počupala od bijesa, da bi zatim nemoćno spustila ruke i gorko rekla:“ Zašto mi svi to vade? Ne volim to...“
Post je objavljen 24.01.2014. u 09:54 sati.