Promatram rijeku prolaznika. Na njihova nepoznata lica blijede zrake prosipaju već umorni Mjesec ulična, rasvjeta i slabašno zvjezdano nebo.
Zašto je tako svake večeri?
Izlazim svake večeri u svojim mislima privijam na grudi svoje dijete. Čuvam ga dok zadržavam dah… i nemam njegove slike u novčaniku. Nosim je u srcu mada ne znam kako izgleda. Nekada mi događaji u glavi izgledaju stvarnije od bilo čega što se dogodilo u stvarnosti. U glavi sam stalno, u stvarnosti rijetko. Ipak… da li pod zvijezdama šećem samo da bi iz srca tame moja nesretna duša dodirnula tužni privid što je postao jedina prava stvarnost mog života?
Pa nije granica svijeta tamo dokle ti pogled seže.
I nitko ne može ubiti tu moju radost u duši kad ga ugledam.
Srce mi je postalo rastezljivo, uporno ga smještam unutra i samo se napravi još više prostora.
Sve ostalo nije mi poznato. Kakav plamen plamti u očima mog djeteta? Kakav nemir struji u njegovoj krvi? Kakvim me kliktanjima doziva iz tame? Kakva je grozna kletva izrečena ispod zvjezdanog neba pa su moje noći zapečaćene usudom tuge što se bez glasa zariva u moje srce dok prizivam smrt?
Najgori su mi oni sati kad ga nema.
Predaleko, predaleko sam otišla tražeći ga. Ipak…
Ipak predaleko ne postoji, ali postoji jako loše, a ako je jako loše onda si otišao predaleko.
Ako mi nije stalo do veselih gozbi, ako mi ne trebaju životne radosti, ako mi je umorno srce, a ja sam izgubila vjeru i još samo umirem prije no umrem.
Bože mogu li umrijeti danas, a ako ne, zašto ne?
A mogu li barem obojiti maštu bojom mog neba? Neba bez oblačka prelijepe plave boje potočnica, malih cvijetaka…
Otkad mi je stao zidni sat stalno je devet sati, prerano za spavanje prerano za ustajanje. Ili stalna budnost ili vječni san.
Jutrom bunovna žena tetura u kupaonicu, sujetica izviri iza potiljka i kaže ogledalu:
„Dobro pazi što ćeš sada pokazati da te ne razbijem.“
Zatim razgovor sa mojim voljenim koji gleda svijet mojim očima, ali je slušao radio dok sam pripremala hranu pa na način koji mi razgovaramo kaže:
„Na vijestima govore da su ljudi nesretni, a ti meni stalno pričaš kako je život divan.“
U slučaju nužde svađu treba prekinuti poljupcem.
Nesporazume više ne peglam Kako god ispeglaš, složiš, spremiš na police u ormar, ponovno se izgužva. Takav materijal, jebiga, takvi su ljudi. Ova je država kao da je ima, a nema je nego je to samo kamen, ispod kamena jama, rupa, ponor, a sve što valja i ne valja kroz tu rupu dole propada. Da nemam svoj svijet poludjela bi na ovom.
Prezirem vrijeme jer je to samo jedna jednosmjerna slijepa ulica.
I tako prolazi dan.
Da vrijeme ne postoji sve bi se dogodilo istovremeno.
Nepisano je pravilo da kad kasnim ništa ne uspijevam uraditi iz prvog pokušaja. Barem dva. Kakvo je ovo proljeće u siječnju? Perjana jakna mi je u depresiji. Neću je obući.
Ali okačim oko vrata vijenac bijelog luka oko vrata jer svaka prava dama ima svoje bisere pa izlazim u suton i u rijeci prolaznika tražim uzničara da od njega saznam bilo što o djetetu koje nisu dotaknule moje ruke. Noge mi još nisu okovane nepokretnošću beznađa.
Zbog čega još tražim mog uzničara kog sam prepoznala u izlogu?
Zamisli nakon dvadeset godina ponovno susretneš nekoga tko je utjecao na čitav tvoj život, a tome nije pridavao pozornost. Veliko je to za oboje.
Zašto ne živim u danima i tek kad padne sumrak mir ulazi u moj život što je već davno zašao?
Dat ću glavu na usvajanje. Više ne mogu živjeti sa mislima koje mi struje njom…
U tom kratkom trenutku kad se spusti mrak, a prije nego uronim u snove, zaiskri moj život čudnim sjajem i javi se nešto što se ne može zvati nadom, ali nije ni noćna mora.
Život više ne piše dramu nego sada crta stripove.
Da li zato tražim mog uzničara kog sam prepoznala u izlogu?
Odsutno prisustvujem ovom prividu.
Da li zato izlazim uvečer? Uranjam u rijeku prolaznika?
Zatvoreni u vlastitim tam(n)icama palimo svijeću i nestaju ljudi na ulici u magli kao na kraju filma. Lijepo režiran, ali sjeban u montaži. Hoću li ću nazrijeti išta o djetetu za koje čak nisam saznala je li djevojčica ili dječak? Ako ga pokušavam prigrliti na grudi, to činim samo u mislima. Ako ikada to itko zaželi spriječiti, izbrisat će trenutak kad svaku večer izlazim i lutam samo sa svojim mislima.
SMS poruka mog voljenog:
„Ti si razlog što postojim, ti si razlog da živim ti si razlog za sve.“
Post je objavljen 18.01.2014. u 23:29 sati.