15.siječnja
SVETA ANASTAZIJA (+303)
U nas znana kao Stošija, sveta Anastazija - zaštitnica grada Zadra, prema legendi bila je Rimljanka iz visoko rangirane obitelji, djevica, udovica i mučenica iz doba cara Dioklecijana. Kršćansku vjeru je po predaji primila od majke. Udavši se preko volje za rimskog patricija Publija, odlučila je ostati djevicom, na što ju uvrijeđeni muž zatvorio u kućnu tamnicu i mučio glađu.
(mislim da čoviku i nije za zamirt?)
Teške trenutke ublaživao joj je pismima podrške i ohrabrenja budući mučenik i svetac Krizogon (Krševan), također zaštitnik grada Zadra. Nakon muževljeve smrti, oslobodila se kućnog pritvora i svoje imanje razdjelila siromasima te posvetila život skrbi za progonjene kršćane. Sa skupinom sljedbenika pratila je Krševana do njegove mučeničke smrti u Akvileji.
Put je zatim vodi u Sirmij (Sirmium - današnja Srijemska Mitrovica), odakle se upućuje prema Solunu i ponovo vraća u Sirmij. Zbog pomaganja zatočenim kršćanima i ustrajnosti u svojoj vjeri, na koncu je i sama zatočena te 25. prosinca 304. mučenički spaljena na lomači. Na suđenju je izjavila da je zlatne i srebrne kipove poganskih božanstava, koje je baštinila od oca, pretopila unovac kojim je pomagala progonjene kršćane.
Kasnije je pokopana u Sirmiju, a u 5. stoljeću njezine su relikvije preko Rima prenesene u Carigrad. Bizantski car Nicefor, u znak priznanja i nagrade zadarskom biskupu Donatu za postignuti mir između Karla Velikoga i Bizanta, poklonio mu je 810. godine moći svete mučenice Anastazije, što svjedoči o povijesnom i europskom značenjugrada Zadra i njegova biskupa. Sveti Donat pohranio je relikvije Svetice u tadašnjoj bazilici Sv. Petra apostola koja od tada nosi njeno ime. Štovanje Svete Anastazije započinje u Sirmiumu, gdje joj je podignuta i prva crkva, potom se širi do Carigrada, a zatim i u Rim na carski Palatin, gdje je obnovljena prijašnja crkva Anastazis - posvećena Kristovom Uskrsnuću i uz malu korekciju imena postala bazilika Svete Anastazije mučenice, opskrbljena njenim relikvijama. Najveći spomenik na čast Svete Stošije je veličanstvena zadarska katedrala koja svojom arhitekturom i izvedbom nadilazi značaj hrvatske romanike.
Zanimljivo je podudaranje imena Anastazije s Anastazis, tj. njeno ime u prijevodu bilo bi Vazmenka ili Uskrsnica. Kako je spaljena na Božić, njoj u čast posvećena je druga božićna misa, koju je u njenoj crkvi služio sam papa. Štovanje Sv. Anastazije brzo se proširilo, tako da je uz najpoznatije ranokršćanske mučenice uvrštena u Rimski Kanon i u litanije Svih Svetih. Vjerujući da oslobađa od otrova, Grci je nazivaju pharmakoyltria, za razliku od Slavena za koje je uzorešiteljica jer pomaže zatvorenicima i oslobađa ih od okova. Budući da se njeno mučeništvo poklapa s Božićem, u nekim se krajevima uvriježilo vjerovanje da je Sv. Anastazija bila primalja pri Isusovu rođenju, pa joj na slikama u ruke stavljaju škare, koje će kasnije Svetici pribaviti i epitet zaštitnice cenzure tiska. Pritom je nerijetko prizivaju bolesnici s glavoboljama i bolestima u Sv. Anastazijagrudima.
Biskup Donat započeo je u 9. st. pregradnju stare zadarske ranokršćanske katedrale i njeno skupocjeno opremanje. U dnu sjeverne lađe sagradio je kapelu Svete Stošije i u nju smjestio mramorni sarkofag isklesan od sivkastog mramora preuzetog s rimskog foruma na kojem je izgrađena i sama katedrala. Na posve jednostavnom sarkofagu uklesan je križ i posvetni natpis: "IN NOMINE SANCTE TRINITATIS. HIC REQVIESCIT CORPUS BEATE SANCTE ANASTASIE. DE DONIS DEI ET SANCTE ANASTASIE DONATVS PECATVR EPISCOPUS FECIT. DEO GRATIAS" (U ime Presvetog Trojstva. Ovdje počiva tijelo blažene Svete Anastazije. Na dar Bogu i Svetoj Anastaziji Donat grešni biskup učini. Bogu hvala).
Najljepši sačuvan Stošijin kip je onaj s nekadašnjeg oltara iz crkve Svetog Donata, kojeg je u mramoru isklesao Antonio Corradini 1713. poznat po nevjerojatnoj vještini oblikovanja tijela pod tunikama i velovima - mlađahna svetica u ruci drži plamen, simbol svog mučeništva. Najveći spomenik na čast Svete Stošije je veličanstvena zadarska katedrala koja svojom arhitekturom i izvedbom nadilazi značaj hrvatske romanike. To je ujedno najveća dalmatinska katedrala duga 50 i široka 18 metara. Posebne ljepote i vrijednosti njezine su galerije, korske klupe, kao i rekonstruirana ranokršćanska krstionica iz 5. st. stradala u II. svjetskom ratu. Premda se u Rimskoj crkvi Sv. Anastazija službeno časti na Božić, želeći joj posvetiti posebnu pažnju, vjernici u Zadru, Biogradu i u Srijemu svojoj svetici iznimno posvećuju i slave dan 15. siječnja.
Koliko Zadrani drže do svoje zaštitnice svjedoči i davno uvriježena tradicija držanja božićnog drvca u domovima upravo do blagdana Svete Stošije, 15. siječnja. Opisujući njeno mučeništvo jedan životopisac je zapisao: "Dok je plamen sažigao Stošijino tijelo, ona je u zanosu pjevala. Jači je bio plamen ljubavi prema Kristu od onoga koji je sažigao Stošijino tijelo." Vjerujući da oslobađa od otrova Grci je nazivaju pharmakolytria, a kod Slavena se časti kao uzorešiteljica, jer pomaže zatvorenicimai oslobađa ih od okova i uza.
(preneseno sa sveci.net)
16.siječnja
SVETI MARCEL I. (+309)
Papa , mučenik Sveti je Marcel proživljavao još posljednje godine progona. Umro je shrvan mukama godine 16.siječnja 309., a da nije dočekao godinu 313., kada je Konstantin Veliki dao napokon kršćanima slobodu.
Umro je progonstvu 309. Prema predaji, koja veli kako je Marcelin u izgnanstvu djelovao u crkvi, kasnije pretvorenoj u štalu za konje carskih glasnika, postao je zaštitnikom konjušnica i konjušara.
Smrt ga je oslobodila svih tih muka, a Gospodin, za koga je trpio, ispunio je svoje obećanje dano u govoru na gori: "Blago progonjenima zbog pravednosti, jer je njihovo kraljevstvo nebesko! Blago vama kad vas budu grdili i progonili i kad vam zbog mene budu lažno pripisivali svaku vrstu opačine! Radujte se i kličite od veselja jer vas čeka velika nagrada na nebesima. Ta, tako su progonili i proroke koji su živjeli prije vas!" (Mt 5, 10-12). Blažena Lucina sahranila je tijelo sv. Marcela u groblju Priscile na Salarijskoj cesti, i to 16. siječnja, pa se zato toga dana i slavi njegov spomendan.
17.siječnja
SVETI ANTUN PUSTINJAK ( 251.- 356. )
Rodio se u Egiptu 250/251 godine. Ostavši bez oba roditelja, još u ranoj mladosti je razdjelio svoje imanje siromasima, uzeo je štap i pridružio se skupini samotnjaka u pustinji. Sav je njegov daljnji život odricanju i duhovnom rastu
Prema nekima je živio u nekoj ruševini pored rijeke Nila, a po drugoj u brdima Pispira uz Crveno more.
Nije bila laka njegova borba protiv napasti, demonima.Demon ga je progonio u raznim obličjima - najčešće životinjskom, poput svinje ili pretvarajući se u vjernog pasa.
Stekavši veliku duhovnu snagu – mnoge je privlačio svojim vrlinama. Mnogi su dolazili k njemu da žive pod njegovim duhovnim vodstvom.
U dobi od devedeset godina pomisli kako nijedan čovjek nije proveo toliko godina u samoći i odricanju. Nato čuje glas koji mu javi:
“Ima jedan svetiji od tebe, to je Pavao pustinjak koji služi Bogu u samoći i odricanju već devedeset godina.”
Sveti Antun Pustinjak potraži Sv. Pavla pustinjaka. Na svom putu naiđe na mnoga čudovišta i mnoge kušnje. Kentaur i satir pokazaše put k Svecu, ali mu đavao podmetnu zlatnu šipku, kako bi ga odvratio od daljnjeg putovanja. No Sveti Antun je znakom križa otjerao sve napasti, te napokon stigne do pećine gdje je šezdeset godina neki gavran svaki dan donosio polovinu kruha. Kada su dva starca počela zajednički živjeti u pustinji – gavran je počeo svaki dan donositi cijeli kruščić. Nakon smrti Sv. Pavla pustinjaka – Sv. Antun se vratio u svoje ranije prebivalište gdje je ostao još 14 godina. Umro je u sovjoj 105. godini. Njegov grob u pustinji otkriven je dvjejsta godina kasnije, a posmrtni mu ostaci kao relikvije počivaju danas u Saint-Julienu kraj Arlesa uFrancuskoj.
Izbor Svetog Antuna Pustinjaka za zaštitnika od nekih bolesti ljudi i životninja motiviran je dvojako. Prvi je motiv stvarna bolesti od koje je svetac bolovao -herpes zoster virusne bolesti koja napada određene živce (najčešće među rebrima i u slabinama).Zato se ljudi utječu Svetom Antunu u svim kožnim epidemijama i za sve kožne bolesti, drugi su motiv pučke asocijacije
Sveti Antun Pustinjak prikazuje se kako nogama gazi snop plamenova, što pokazuje Antunovo viđenje pakla, vatre što je u njemu utrnula svaku požudu.
Sveti Antun pustinjak – se često prikazuje sa domaćim životinjama, napose svinjama. Slike su privukle vjernike da se tom Svecu uteknu za pomoć i zaštitu svoga blaga. I taj zimski Svetac - je poznat također kao čudotvorac i pomoćnik za ono što je ljudima potrebno u svakodnevnom životu.
18.siječnja
I. MOLITVENA OSMINA ZA JEDINSTVO KRŠĆANA
Ovu inicijativu je 1907.g.pokrenuo Pavao Watson, koji je tada bio službenik Episkopalne Crkve u USA.
Naravno da je čovjek 1909 stupio u RKC i osnovao pokret "ATONEMENT" tj. pokret pomirenja.
Umro je 1940.god. u Rimu a njegovo djelo je kao što vidimo postalo bitnim putokazom za "ekumenizam"
Pa tako u dokumentima II Vatikanskog Koncila (Dekret o ekumenizmu) možemo pročitati sljedeće:
"Obraćenje srca i svetost života, zajedno s privatnim i javnim molitvama za jedinstvo kršćana, valja smatrati kao dušom svega ekumenskog gibanja i mogu se s pravom nazvati duhovnim ekumenizmom...
Te zajedničke molitve se bez dvojbe vrlo uspješno sredstvo da izmole milost jedinstva, one su izvorno očitovanje veza kojima su katolici još povezani s rastavljenom braćom:jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam ja među njima"
Mogu još jedino dodati misao priora Rogera Schultza iz Taizea:
-Mi želimo imati neprestano pred očima razjedinjnost Kristova tijela i na taj način postati elementom nemira za kršćane koji promatraju razdijeljenost Opće Crkve kao posve normalno stanje. Naša zajednica mora postati ognjištem ekumenizma.
Post je objavljen 17.01.2014. u 15:06 sati.