Marketing
Uvod – drugi dio
Svaki čovjek treba shvatiti da sve na svijetu može začas nestati: obitelj, posao, kuća, auto ili nešto drugo što posjedujemo uključujući i ljubav.
Uvjeravaju nas da živimo u takvom “povijesnom vremenu“. Ti povijesni dani “velikih promjena“ mogu se promatrati u bezbroj pogleda. Svako od tih gledišta odudara. Razlikuje ih nesumnjiva korist i pamet odnosno razboritost i osjećaj – utemeljenja obilježja čovjeka (naravno) jako varljivih i nepouzdanih.
Promatrano povećalom površne raščlambe dvorskog savjetnika ili mumije koje analiziraju političke promijene i sadašnja previranja (još uvijek preživjelih od mrva sa stola onih što su dograbili vlast) – pa prema poslovici „ruka ruku mije,“ jedni druge obasiplju hvalospjevima te odlikuju najvišim priznanjima i ordenima – stvarnost kakvu oni modeliraju od pradavnih vremena, prešućivanje je istina koje klepeću poput rebara stoljetnih kostura povijesti kakva se ponavlja:
Sve dok britanski guverner Philip Gidley King nije odlučio ovladati Tasmanijom gdje tada obitava između tri do pet tisuća Tasmanaca. 1803. godine na otoku osniva prvo bjelačko naselje na otoku obitavalo između tri do pet tisuća Tasmanaca.
Zatim je britanski guverner Philip Gidley King 1803. godine odlučio zavladati i osniva prvo bjelačko naselje. Gospodarski napredak između 1820. i 1840. godine privlači nove naseljenike i broj bijelaca povećava na oko 57 000. Lov na Tasmance, mučenje i iživljavanje postaje omiljena zabava bijelih doseljenika. U jesen 1830. godine upravitelj otoka George Arthur odluči jednom zauvijek obračunati s »crnim divljacima«. Godinu 1847. dočekali su živi još samo 47 Tasmanaca. Godine 1865. umire posljednji čistokrvni Tasmanac, a jedanaest godina poslije, u Zaljevu ostriga, južno od Hobarta Truganini – posljednja Tasmanka čime je 1867. godine iskorijenjen narod Tasmanaca.
Pripadali su zasebnom antropološkom tipu ljudi. Prema podacima europskih istraživača imali su najduže, ikada zabilježene nosove u povijesti ljudske vrste i široke glave kakve su svojstvene domorocima Australije, Aboridžinima. Pripadali su zasebnom antropološkom tipu ljudi. To je rase australoida koji koja se nije promijenila.
Davno, dok su sjeverna mora bila okovana ledom, a razina oceana bila 135 metara niža od današnje i kopnene površine povezane »mostovima«. Njima se je, prije nekih šezdesetak tisuća godina, zaputila skupina negroidne rase iz jugoistočne Azije prema jugu. Naselili su današnje područje Nove Gvineje i Australije što je postalo njihova nova postojbina. Desetak tisuća godina tamo prebivaju u miru, a negdje, prije otprilike oko dvadesetak tisuća godina dolazi novi doseljenici, preci današnjih Aboridžina. Potisnuli su negroide na krajnji jug. Odvajanje krajnjeg juga i nastanak velikog otoka, današnje Tasmanije, (ime duguje Tasmenu Abelu Janszoonu, koji se godina 1642./43. uputio u Indijski i Tihi ocean, doplovio do istočne obale velikog otoka i u čast guvernera Nizozemske Istočne Indije prvotno prozvao Van Diemenova zemlja). Tako su Tasmanci bili odvojeni od kontinenta i ostatka svijeta izolacijom prekinutog kulturnog razvoja održava vrstu koja ne pripada nijednoj danas postojećoj ljudskoj rasi. Prema podacima europskih istraživača imali su najduže, ikada zabilježene nosove u povijesti ljudske vrste i široke glave kakve su svojstvene domorocima Australije, Aboridžinima.
Mislim da je suvišno dokazivati odudaranje od krasopisa kakav se njeguje u školskim udžbenicima iz povijesti. Jer sa stanovišta djetinjaste političke propagande što oblikuje sadržaj nastavnog sata bilo bi svakome jasna slikovitost primjera koji predočava namjeru. Doduše grabežljivi pohlepnici primjenjuju u našim “povijesnim vremenima“ za istrebljivanje stanovništva i izgon iz zavičaja i domovine žitelja Republike Hrvatske na podmukliji i sofisticiraniji način današnjice – gospodarstvenim metodama suvremenog čovječanstva.
Jer svijet se doista mijenja, jer se i mi mijenjamo, a mi se mijenjamo, jer nas život oblikuje. Oblikuje na način nobelovca za gospodarstvo Miltona Friedmana.
Post je objavljen 15.01.2014. u 10:23 sati.