Sjećanje na zatočeništvo: užas, tjeskoba, grozno snoviđenje djeteta otrgnutog s njedara, slika pogroma i nadolazeće smrti – kobna opčinjenost očajem koji isijava u blještavilu sadašnjeg svijeta iznenada se opet javi kad mi se jednog dana, u odrazu izloga, pričinio uzničarev lik.
Uspomene na najsitniju i najoštriju bol, najpouzdanije su ludilo kojim je zaraženo moje biće.
Zloduh iz strave i užasa još uvijek je prisutan u stvarnom svijetu, skriva se u rijeci prolaznika.
I sva uznositost i ovozemaljska ljepota iščezava pred zanosom muke boli i patnje.
Od kad sam, sred gluhe i gromke tišine kojom je klopotala rijeka prolaznika, ugledala u izlogu odraz mog uzničara, moja čuvstva, a s njima i čitav svijet, izdigli su se nad stvarnost, a ja uronila u nelagodu i očaj kao da mogu pronaći to čega nema.
Tako me je okrutno razdiralo novo stanje zbog kog pogledom pretražujem gomilu.
Bila sam obuzeta nekim neprepoznatljivim i neobjašnjivim dojmom.
Neutješena, bespomoćna i prazna kako je samo ružnoća bezoblična.
I glavom mi topoću pitanja i riječi što bih mu rekla, što ga upitala da ga sretnem.
Tajnu svog okrutnog srca nemoj zadržati za se, moj uzničaru. Kaži mi je krišom, meni kaži. Ti što si tako ljubazno hinio osmjeh dok tvoje pohotne ruke grabe moje tijelo, šapni tiho, moje će srce čuti što ne čuju moje uši.
I brada brže raste nego ono muško kad očekuješ seks pa isto je tako i s ispunjavanjem naših želja kad je sudbina u pitanju.
Gluha je noć, a u postelji moj voljeni spava dok u sebi vodim taj zamišljeni razgovor:
Nije lako ni naporan biti. Nije lako postavljati ta pitanja u sebi.
Povjeri mi tajnu svog okrutnog srca uzničaru i kaži kroz suzdržane suze koje su preplavile moje srce, kroz drhtavi osmjeh i tobožnji stid i pokajanje, reci mi gdje je moje dijete za koga ne znam ni je li sin ili kći…
Čar privida ugrožava spoznaja.
Veće su muke od svakog pakla što ga osmisli tajenje.
Iz svijeta me nisu otjerale paklene strahote – prečesto su mi obećavali raj zemaljski.
Ipak, moja su se osjećanja sjedinila s nesrećom.
Zašto su me savršenstva posvemašne buduće sreće novoga života o kom govore vođe novog poretka obdarile mrmorom prolaznosti okrutnih promjena u ovo naše suvremeno doba?
Popijem čašu vode i šokiram tijelo pijano od boli, tuge i patnje odgovorom na to pitanje u sebi:
Jer čovječanstvo se sastoji od ljudi i Judi (nepostojano 'L' u glasu 'lj' kao ljubav, kao dokaz da nemaju ljubav ti Judi jer su je prodali za nekoliko 'škudi') zato je Milton Friedman je naučio ih iskorištavati šokove ili kriza velikih razmjera. I još je i osmislio kako ih umjetno stvarati. Neki ljudi su stvarno vrsta pred izumiranjem. Oni divni.
O da, koliko sada žudim za onim nekim zagrljajima koji su čarolija. Posle njih je čitav svijet očaravajuće lijep. O da, znanstveno je dokazano da na nekoga čarolije zagrljaja djeluju tako…
Već sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća Milton Friedman, kao savjetnik generala August-a Pinochet-a, predlaže brzu preobrazbu gospodarstva – rezanje poreznih stopa bogatih i naplaćivanje poreza na dodatnu vrijednost od siromašnih, slobodnu trgovinu, privatiziranje, rezanje javne potrošnje i izazivanje nereda. Divno je čovječe ako nemaš pameti. Onda ti ništa ne nedostaje jer drugi brine i skroji tvoj život, kako ćeš opstati.
Namjera je što veća pomutnja javnosti, kaos i zbrku u glavama onih koji se bore za koricu kruha radeći to za što su nadareni i tako ostvare pravo na život. Postupak treba olakšati 'lov u mutnom', a 'lijeku za bogaćenje pohlepnika' naziva: gospodarstvena »šok terapija«.
A i ja sam naivno vjerovala da čovječnost je svojstvo čovjeka, a ne zvijeri!!
Post je objavljen 11.01.2014. u 07:38 sati.