Volim svoje jecaje koji su poput stihova žalopojke ili zvuka violine uličnog svirača. Navedu dokonog šetača da zastane. Ta svirka hrabri da ne odustane ženu izgubljene između tijela i duše, – a koja sam ja dok svaku večer gubim glavu i utapam se u rijeci prolaznika.
U smiraj dana ja ne tražim ni poeziju ni oprost ni zapljuskivanje valova iznad glave.
Moja smrt me je oplakala već odavno. I prije nego sam umrla zaboravila je na me.
Ali kako zaboraviti žalost što mi je zauvijek obuzela misli dok još u noćnoj tami dodirujem ispaćeno tijelo svog voljenog kome su žlicom iskopali oči, odrezali jezik i vojničkim ga cokulama šutirali da mu izlome kosti. I tko zna sa kakvim mislima leži u postelji kad u zoru dođem kući i uvučem se pored njega, a ruke nam se obavijaju, tijela upijaju – tako započinje povijest sadašnjosti čim se vratim iz večernje šetnje?
Noć protječe, mjesečina još viri kroz prozor, vjetar donosi miris tame, ja se privijam uz njega šapućući mu ljubavne riječi, a on ih nijemo sluša bez opiranja mom zagrljaju.
Ljubav između mene i mog voljenog tužna je kao tugovanka.
Mračna jama umjesto njegovih očiju. Šutnja u kojoj miruje ostatak njegovog jezika i udovi koji ne omataju zagrljajem moje tijelo čim se iz moje večernje šetnje vratim i legnem na postelju pored njega. Zagrljaji moj i njegov koji uglas jasno i glasno govore: „Nemoj otići. Nemoj me ostaviti. Nemoj me više nikada napustiti.“
Usprkos svim mojim naporima, otme se jecaj, a zatim još jedan i još jedan. S jecajima poplava suza u kojoj bi se i konj utopio. Teturajući ustajem. Voljeni se izvija za mnom i priljubi kao pijavica. Ja sjedim na rubu kreveta, obgrlim ga oko ramena i privijem uza se
Ta je igra sa ponešto posve malo stidljivosti i jedva čujnim uzdahom, davanje i odricanje, otkrivanje i ponovno skrivanje stiha kome je tuga rima.
Ali ljubav između mene i mog voljenog tužna je kao tugovanka.
Nikakve tajanstvene strasti nema u njima, nikakve ljupke sjenke i nikakve različitosti od jednolične svakodnevice.
Ali ljubav između mene i mog voljenog tužna je kao tugovanka
Mi ne lutamo u divni izmaštaj i ne posežemo za prekrasnim, ali neostvarivim sanjarenjima.
Zadovoljni smo tim što jest' – što smo živi i jedno pored drugoga.
Ali ljubav između mene i mog voljenog tužna je kao tugovanka.
Bol, bol, neopisiva bol. Tim teže što je moja duša uronjeno u ljubav, toplinu, smirenost. Drugi ljubavnici imaju svoje drugačije ljubavne sretnih ili nesretnih početaka, trajanja ili završetaka. Preskaču drugačije nedaće, razdvojeni. Samo smo mi bili nesretni, a zajedno, zauvijek zajedno. Svaki je dan postalo patnja, a prokletstvo ljubavi osjetljivije i život predbacivanje na svoj nijemi način. Bilo je zločinački tako živjeti. Sa drugačijom sudbinom, da smo rođeni na drugom mjestu ili u drugo vrijeme mogli smo živjeti sretno. Barem sam tako vjerovala u jednom trenutku očaju. Svaka je ljudski usud bolji od pogroma ratnog ludila. I duša i tijelo i život ranjeni i rastrgnuti. Kakva je korist crpiti nadahnuće umjetnika, ako izvire iz takve stvarnosti? Kakva je korist grgoljenje istine kad vlastita ljubav pati?
Noću, budna ili u snu, moje bi se ruke obavile oko vrata mog voljenog zagrljajem koji je šaputao da zauvijek ostanemo zajedno, da me nikada ne napusti. Često je plakao u snu, stenjao i cvilio, ponovno proživljavajući one bolne scene iz zatočeništva.
„Prošlu noć si plakao u snu,“ rekla bi mu.
„Zbilja?“ kao da je upitao izraz njegova lica i šupljine zagledane u mene, a zatim bi odmahivanje glave i slijeganje ramenima značilo poput riječi: „Ne sjećam se.“
Znam da laže. Bio je očajan jer je bio svjestan da samo njegova prisutnost i činjenica što je živ i pored mene nije dovoljno da budem sretna. Često bih protestirala, premda on nije rekao ni riječi.
„Važno je jedino to što si živ, što smo opet zajedno i zbog toga sam sretna. Zar ne osjećaš? Ništa nam pod milim Bogom ne nedostaje, samo kad smo opet zajedno, kad imamo jedno drugog.“
Šutio bi. Jezik su mu iščupali i odrezali. Neprijatna stanka.
„Valjda ne misliš da stalno mislim na naše dijete?“ izlanula bih brbljajući, a on bi mi na svoj način odgovorio:
„A zašto stalno izlaziš na ulicu i smucaš se, čitave te večeri do kasno u noć nema?“
To je bilo istina. Počela sam ga pomalo zanemarivati i izašla čak i poslije ručka pa i u rano poslijepodne, a ponekad i jutrom.
„Mislim da bih ga možda mogla prepoznati, osjetiti majčinskim srcem, ako bih ga slučajno susrela. Sigurno bih ga po nečemu prepoznala među svjetinom, ako nekim slučajem ovdje, ako živimo u istom gradu.“
„Zašto vjeruješ da je tu, u ovom gadu?“ pitao je na način kojim smo se sporazumijevali.
„Slutim to. Nešto u meni govori da je tomu tako i da ću ga susreti i upoznati jednog dana.“
Bilo bi mnogo pametnije da ga nisam uznemirivala takvim svojim sanjarenjima.
Ponekad bi on odlutao u svoje. Događalo se da ga posve omami neko sanjarenje. Mogu prepoznati i sasvim jasno opisati njegove uspomene kao recimo o onom 'buretu sala' kako sam se sjećala njegovog strica Dušana – koji bi ga običavao posjesti u krilo i častiti pričama konduktera na željeznici. Nekada bi ga poveo sobom na dugu vožnju putničkog vlaka koji se zaustavlja u svakom selu na svakoj željezničkoj postaji. Poslije svih tih godina koje su prošle, pospani mali zaseok na rubu grada odakle smo oboje rodom budi posebnu razdraganost na licu mog voljenog. Kuće gdje smo živjeli mi i naši mali prijatelji sad su razvaline ili obnovljene, a sve se jako promijenilo. Ali gostionica sa trijemom i dvorištem ispred gdje su drveni stolovi opasani klupama, gdje smo se okupljali za ljetnih večeri mještani, još su uvijek tu gotovo nepromijenjena. On je nije mogao vidjeti kada smo jednom prigodom otišli tamo, ali u njegovom sjećanju pamti dok smo bili djeca i šuljali se kao mali crvići i trčali od stola, srčući ostatke iz pivskih krigli ili sakupljajući novčiće od pripitih veseljaka. Čak mu u ušima odjekuje pijano-osjećajna pjesma „Volim jednu malu pjegavu plavu.“ Kao posljednji ostaci neke hrabre regimente mještani od kojih brojni više nisu živi, a dobar dio živih živi raseljeno – muškarci, žene i djeca iz davnog vremena, rame uz rame okupljeni u tom sjećanju čekaju svečano da neki dirigent lupne štapić o štapić pa da se okupe. Poput vjernih ratnika koji stoje na granici tuđe zemlje u vlastitom zavičaju otuđenog doba, nadmenih grudi, blistavih i vedrih očiju, podigli su svoje moćne glasove u divnom zboru, započevši duboku potresnu baladu o vihoru sudbine koji ih je raspršio, kakofonije glasova koji zvuče uzbudljivo i prodiru do dubine duše makar se ne mogu raspoznati značenja riječi ni razaznati sadržaj pjesme…
Koračaju u mimohodu. Zatim mala katolička crkvica gdje je otac Mihovil, (prvi pravi umjetnik što sam ga upoznala) izradio prozore od obojanog stakla, freske na zidovima i stropu i izrezbario propovjedaonicu. Premda je na drugom kraju sela bila pravoslavna crkva i zalazila pastva koja ne pripada njegovom stadu i za njih je oslikao ikone i uredio sve što jedan nadareni slikar može da uresi hram božji. Premda smo ga se mi djeca bojali jer je bio strog i pravedan taj me se tmurni svećenik oduvijek jako dojmio. Moj bi voljeni uvečer prije no što zađe sunce preskočio ogradu na njegovu dvorištu i došuljao mu se iza leđa do stola na kojem je slikao vodenim bojama seoski krajolik izgledao je tada tako ozbiljan i smušen i uvijek dalek. Mog je voljenog čudilo što ga to prinuđuje da duge sate kao prikovan slika taj svećenik. Ali najtrajniji je utisak bio da je drugačiji, druge pasmine od običnih ljudi…
Još uvijek luta naokolo u svojim sanjarenjima moj voljeni koji leži na postelji. Sad je na željezničkoj pruzi gdje smo se običavali igrati u vododerini. Neka vratašca na plotu ničije zemlje između ruba sela i groblja na drugoj strani pruge. Negdje tamo stanovala je njegova daljnja rođakinja koju su prozvali Vrtirepka – mlađahna žena velike ljepote i vatrenog srca, velikih žarećih očiju i riđe kose, za koju smo već onda, makar smo bili još samo bezazlena djeca, slutili da je neobična osoba. Nikada je nitko nije čuo da povisi glas u srdžbi; nitko je nikada nije čuo da o bilo kome loše govori; nikada od nje nitko nije zatražio pomoć uzalud. Imala je baršunasti glas, a kad bi pjevala, sama bi se pratila na gitari; katkad bi se maskirala i plesala uz pratnju tamburaša, seoskih lola, mašući dugačkim svilenim šalom. Muž joj se propio; govorilo se da se tuče, ali Vrtirepka je postala još umilnija, blaža, samilosnija, dražesnija i ljubaznija. Zavukla se još više u svačije srca i požudne snove, a tada se počelo pričati da je postala religiozna – sveta Vrtirepka – o tome se šaputalo kao da se želi natuknuti da je šenula umom. Toliko bih je ponovno htjela susreti. Zbog toga sam je valjda i prepoznala u sanjarenju svog voljenog. Zbog nje smo onomad, nakon Domovinskog rata, jedan jedini put otišli u naš zavičaj, selo u kom smo oboje rođeni, otišli ne bi li je ponovno vidjeli. Tražili smo i tražili kuću, ali čini se da nitko o njoj ništa ne zna. Nagađali su da je možda otišla… čudne misli, čudni osjećaji me obuzmu dok hodam pospanim zavičajem sanjarenja mog voljenog. Ta divna sveta Vrtirepka i strastveno bure sala od roda mog voljenog. Oboje smo ih voljeli. Moj voljeni ih je stavljao uz bok svetog Mihovila – anđela i plemenitog viteza u borbi protiv zmaja i zaštitnika umjetničke slobode pod čijim okriljem su svi ljudi jednaki i jedni samo manje 'nahvao', a drugi manje 'nazbilj'. Moj je voljeni sanjario o toj bajci o traženju i ubijanju Zmaja koji je zakopao svoje srce u dalekom bespuću, o njegovom pronalaženju u močvarama iza sedam gora i sedam mora. Bajka je alegorija, ona je san pjesnika bez rime, božica u nestvarnom obličju koja je izabrala da boravi među ljudima i u sanjarenjima razvedruje nam život božanskim sjajem snova koji zrače životom.
Kad je otišao u Domovinski rat koji se tada još nije zvao tim imenom, moj je voljeni bio tjelesno normalan. Nekih pet godina kasnije kada su mi ga vratili na nosilima nije više mogao vidjeti svijet ni riječ o njemu izreći. Živio je u sanjarenjima zajedničkih nam uspomena: život koji nam je oduzet mogao je biti oduzet svakom da se rodio na krivome mjestu u pogrešno vrijeme i na korist pohlepnika smaknu nedužnu žrtvu, duše zaljubljenih bića nataknu kao od grabežljivih strvinara iskljuvanu glavu na kolac. Takva je i naša priča, zajedno s jezivim pričama »svih izgnanika iz raja vlastitog zavičaja« kojima ova ili ona navijačka strana pokušava pridobiti simpatije. Molila sam svake večeri da se gnjev pravednika nikada ne dočepa 'kameleona čednomrsca'. Nehotice, kamenovali bi ga unatoč toga što on niti zna što radi niti zna što čini bacač kamena grijeha u ime sveopće ljubavi i mira božjeg.
Pomisao na nj prisjeti me posjete suboraca mog voljenog. Prisutan je bio i Hrvoje Horvat zvan 'Hrvatina' – ratni zapovjednik sa brčinama koga bi 'kameleon čednomrzac' opjevao stihovima čija rima uznosi do neslućenih visina i koji je voljenom mom dao pištolj – predvodnik »Jahača apokalipse« branitelja postrojbe kojoj je moj voljeni pripadao. Iznenada sam se sjetila proslava nakon Domovinskog rata kada sam obukla svoju najbolju haljinu i ujutro otišla proslaviti u razdraganom mnoštvu, uronjena u slavlje općeg oduševljenja i ja jednako ushićena osvitom dana koje treba obilježiti konačno rađanje boljeg života. Prvi kontingent naših junaka upravo se vratio s bojišnice. Vladalo je golemo uzbuđenje zbog tog događaja; plakali smo i klicali, svuda zastave, trake i štit s krvavo crvenim i srebreno bijelim kvadratićima, cvijeće je pljuštalo s prozora. Divna mi je toplina ispunila srce, ali me je sve to i malo zbunilo. Nisam mogla shvatiti razlog istinskom ushitu. Najviše su me dojmile maskirne odore – i lica vitezova-ratnika. Te me je večeri posjetio jedan dragovoljac i gardist. Tako su se početkom Domovinskog rata zvali branitelji. To bi trebao biti početak sućutno-romantične uspomene na mog voljenog od strane njegovih suboraca koji nisu ništa znali o tome gdje je i što se s njegovim tijelom dogodilo. Ali ta je romanca bila osujećena u samom zametku jer sam dušom i srcem mrzila ratnike i nisam htjela biti njihova ljubavnica. Još se sjećam njegova prijezira i poruge prema 'klinu što se izbija klinom'! Za njega je to puka demagogija.
„Trebali smo stupati u miroljubivoj koloni Mahatma Gandhi-ja da nas zgaze kao konjanici britanske imperije,“ prezirno je otpuhnuo. A zatim je govorio o križarima i prevratnicima buržoaske revolucije i prevratima socijalističkih prevrata svih mogućnosti od kozmopolita Lenjina do nacionaliste Hitlera u istom zalogaju došao je do pomirbe svjetonazora za prilike ostvarenja lijepe naše domovine.
„To je pravedan rat koji nismo mi tražili,“ ponavljao je. „Bilo je 'biti ili ne biti' jer isprašiti tur bespomoćnog može svaki nasilnik, ali ne i obraniti...“
Ali ipak morao je popiti zdravicu za tada još nepoznatu mi sudbinu mog voljenog, neznanog i nepriznatog junaka Domovinskog rata na čiji odar je položena žrtva i plod naše ljubavi – dijete oteto mi iz utrobe…
„Sada si i ti nevina žrtva, junakinja stradanja u Domovinskom ratu,“ rekao je bez imalo podsmjeha u glasu dižući u zrak čašu prije nego je ispio zdravicu.
„Ja jesam nevina žrtva, junakinja stradanja u Domovinskom ratu,“ odgovorila sam naivno i prostodušno poput svih onih dobronamjernih savjeta bloger-a u komentarima moje ispovjedi, „ali to ne znači da tražim odmazdu i mržnju. Vratite se na posao, zasučite rukave i uradite taj bolji život u kome vlada ljubav svih nas 'nahvao' i 'nazbilj' ljudi…“
To sanjarenje o svijetu u kome je prevladao blagoslov ljubavi iz sela u kom je katolički svećenik Mihovil iz sela u zavičaju mom i mog voljenog, a, – nadahnut Isusovom riječi da su svi ljudi braća i nadaren umjetničkim izričajem – oslikao hram gdje je on služio misu istom predanošću kao i uracima kakvim je uresio hram sljedbenika crkve na drugom djelu sela gdje su svećenici od sorte onih koji su još dandanas čuvari Isusovog groba.
Nikome taj svećenik nije bio uzor koliko mom voljenom. Neka tanka niz zamisli koja povezuje riječi i djela. Njegova obitelj vuče podrijetlo naseljavanja 'vlakova bez voznog reda'. Razlog proistječe iz činjenice da seobe naroda nikad ne prestaju. I dandanas traju brodolomi sa stotinama utopljenih emigranata što svjedoče žrtvovanja na žrtveniku u hramu krajputašu stranputice kojom kroče izbjeglice tražeći bolji život izvan zavičaja ili samo koricu kruha u pečalbi. I njegov je otac držao govore pune žući kakvog već donosi životno iskustvo kobi po kojem se gnijezdo svija negdje daleko od doma. I otac i mati voljenog mog iz različitih 'vlakova bez voznog reda' kojim su doseljeni poslije 'četrdeset pete' i pogroma drugačije neke ratne mašinerije istog učinka stvorili su obiteljski sklad i toplinu različitu od one što je vladala u mom domu. I zato se i ja s toplinom u srcu prisjećam kad voljeni moj u sanjarenjima ode u pohode toplom ognjištu vatre u kaminu svog sada razrušenog doma. I moj voljeni kao jedinu podjelu u ljudskom rodu prihvaća 'nazbilj' i 'nahvao' ljude. I, naravno, svi smo braća.
Čudno je kad o tome mislim. Kakav je strašan strah krilatica iz bivše države koja je bila gora od križarskih ratova ili pogroma nevjernika i inkvizicije u ime učenja Isusa Krista. Tiranija suvremenog prihvaćanja suživota različitosti slobodnih volja, vlastite volje koja se pokušava nametnuti kao jedinstvena građa općeprihvatljivog svjetonazora i uloge čovjeka koji svoju dobrobit trpa u džep pohlepnika i grabežljivaca. Otac voljenog mog iz dna duše je mrzio prijetvornost. „Prokleti častohlepni vlastodršci iz sjene kao i oni na tronu te gramzljivi podanici koji im se ulaguju riječima i nedjelima otimanja onog što im ne pripada,“ uvijek bi gunđao mada se uselio u kuću što je nekoć pripadala izgnanim Volksdeutschen (foksdojčerima – Nijemcima koji su u našemu selu živjeli još od doba Austrougarske.) Moja je obitelj podrijetlom starosjedilaca štono šutke podnosi sjedilački život dok traju burna razdoblja ove ili one vrste seoba naroda. Dosadan život – u kom se događa ništa – vrlo oskudno zanimljivim proturječnostima za ures poetične duše pjesnikinje koja toliko toga želi reći o životu. Kamate tankoćutne radoznalosti – krotitelja, prekrajatelja, dušobrižnika za tijelo i dušobrižnika za dušu – stalno su rasle, iznoseći svakodnevno više nego stane u opis jednog života u jednoj knjizi. Konačno. – posljednji čin drame – život poslije 'biti ili ne biti u Domovinskom ratu – taj dan za danom koji jednolično stoji, ponavlja, uvlači se pod pokrivač nepokretnog tijela koje ne vidi i ne govori. Samo sluša. Možda bih i ja poput svih sretnih obitelji trebala pored njega gledati slike zbivanja u svijetu na televizijskom ekranu pa mu opisivati pogled kroz prozor u svijet kakvim nas usrećuju strani i domaći svagdašnji svakogodišnji i novogodišnji pokloni elitnih političkih svodnika (politika je kurva, zar ne?) "isto govno, a drugo pakovanje" ispod božićne jelke okićene zahodskim čučavcima i "sedežnicama" (porculanskim školjkama) s vodokotlićem na vrhu jelke skockane u stilu i po modi zahoda na kom se i najhrabriji (biračko tijelo) usralo! Možda i ne. Možda je ipak prikladnije za našu ljubav slušanje klasične glazbe i trećeg programa ne ispresijecanog promidžbenim porukama te izlet u maštu iz ostvarenja umjetnika što ih bilježe knjige.
I dalje vrludam ganuta sanjarenjima koja uviru u stara sjećanja mog voljenog. Tako i moje misli lutaju dok obilazim stara, dobro poznata mjesta našeg zavičaja. Nikakvo čudo da su ti dani bili tako puni, tako prijatni. Vrativši se u 'naše selo' završila bih u svom dvorištu vireći preko plota u njegovo. Nisam mogla odoljeti, a da se ponovno ne ušuljam u kuću koja je pružala toplinu doma različitu nego je vladala meni kod kuće. Ali ni u snu mi ne pada napamet da posjetim neke svoje rođake koji tamo još uvijek žive. Zastala bi na početku ili kraju, (kako tkogod doživio to i kaže: 'ne okreći se sine') i pogledala svojim očima sanjarenja voljenog mog koji u postelji pored mene sanjari u mom zagrljaju koji nedvosmisleno kaže: „Nemoj me napustiti, nemoj me ostaviti, nemoj bez mene otići u neki drugi svijet…“ Pokušavam opet stvoriti sliku svijeta koju smo poznavali kao djeca od pet ili šest godina. Ona virenja u susjedno dvorište preko plota kroz koje bih se provukla u njegovo ili on u moje, držeći se za ruku otrčali brati zeleno voće u tuđe voćnjake. Uokvirit ću ta sanjarenja u kojem pijemo vodu iz bunara mog ili njegovog dvorišta on iz mog dlana, a ja iz njegovog. priču za laku noć jer onda mu još nisu iščupali i odrezali jezik. Sjećam se panike i užasa koji me prožeo kad me majka prvi put natjerala dasku na prozoru na mojoj sobi na kojoj su bili blatnjavi tragovi nogu mog voljenog jer bi se svake noći ušuljao da se uvuče u krevet pored mene i priča mi kao što sada ja njemu činim vrativši se sa svojih večernjih šetnji.
Prisjećajući se sada i uranjajući u sanjarenja mog voljenog pitam se nisam li u to vrijeme bila pomalo razmažena. Nijedna djevojčica iz mog sela nije bila ljepša ni ljepše odjevena. Nijedna nije mogla raznježiti srce. Nijedna mala brbljavica nije znala živahno i bistro pronaći riječi poput utjehe. Ozarila sam lica i brala osmjehe. Toliko sam uvjerila i toliko je bila sigurna da znam o sebi brinuti i da je nemoguće da se nešto loše dogodi njenoj djevojčici moja mati da joj ni u snu nije padalo napamet da su moji drugovi u igri mangupi duboko ogrezli o grijeh i porok. Čak ni najopreznija mati ne može svoje čedo zaštiti od jala i zlobe kakva se dogode. Čak bi i nehajni roditelji trebali upozoriti na zavist kakva pokreče malog smutljivca kome ne želim izgovoriti, a kamoli napisati ime u svoja sjećanja koji je već tada bio ljubomoran i razbojnik. Otimač u duši. Čudno je kako djeluje ljubav između mene i mog voljenog, svi bi se htjeli ogrijati na vatri takve ljubavi, svi bi za se htjeli plamen naše vatre pa su se njemu umiljavale sve cure, a meni seoski derani. Zar moja draga majka nije toga svjesna? Sposobna da recitiram katekizam i nepristojne rime iz antologije ljubavne poezije, majmunčić ženskog roda koji natiče na glavu periku i bere banane koji sam ja bila u svojoj ranoj mladosti okružena huncutima i prijateljima oduševljenih izričajima mog poganog jezika koji je mogao sipati takve prljavštine, psovke i proklinjanja kakva bi mogla poslužiti na čast i kandidatu za vješala. Naravno da sam to naučila među protuhama u kome smo ja i voljeni moj prednjačili u nestašlucima. Ali ne zlonamjerno ili sračunato. Uvijek smo se motali oko takvih slušajući njihove svađe ili prepirke. Činilo nam se zabavno sudjelovati u tome, a nisu ni bili toliko stariji od nas, kad bolje promislim. Najstariji najviše da je bio dvanaestogodišnjak. Ali riječi kao kurva, rokljača, kurvin sin, pičkin dim, govno, kurac i slične stalno su tim protuhama bile u ustima. Kad bi mi mlađi dotepenci u bandu, a nadasve mezimica i 'anđeosko lice' koji je opčinio čitavo selo, bio uzoritost isticana stalno tako da je poput šmrklje curila iz nosa svim šmrkavcima, kad bih se ja koristila njihovim izrazima – valjali su se od smijeha. Sjećam se jedne zgode kada sam već završavala osmi razred i bila prilično načitana svega i svačega što je pisalo u knjigama i novinama čega se dokopa 'napredno dijete' kakvo prerasta sredinu kojoj pripada i što je ponekad, začudo, ipak prepoznato. Uobraženosti mladalačkog doba još uvijek nije u meni nimalo ugasla, zar ne? Ali čemu lažna skromnost? Oduvijek sam izuzetna. Prigodom dolaska uglednog partijskog dužnosnika onog doba odabrali su 'diku i ponos sela' da slobodnim stilom 'jedan čovjek čitav orkestar' izvedem kantautorsku predstavu prema vlastitom nadahnuću buduće slobodne umjetnice – iznenađenje 'slobodnog uma i duha' u koje čak ni seoski učitelj nije htio zabosti nos prije predstave. Kad sam priredila igrokaz u kom je moj govor izraz dobrodošlice u stilu male curice u parku koja jedva dočeka starog pedofila da sjedne na klupu i stalno je časti bombonima i neprestano iz džepa izvlači novi, a nikako da s pređe na djelo vlastite naravi i pokaže svoje istinsko lice pohotljivca za malom curicom pa koristeći se izrazima mladih seoskih probisvijeta, tim živopisnim rječnikom svakojakih prostakluka rekla da ću prije umrijeti od šećerne bolesti nego dočekati vrhunski užitak dobrog jebavanja. Kada je problijedio i onda ga spopalo da me izlema zbog mog slikovitog izričaja što prikladno opisuje njegov politički rad i djelovanje tog sad u naše vrijeme već povijesnog razdoblja zaklinjala sam se u pjesničku slobodu. Vjerojatno sam braneći se poput svih neshvaćenih umjetnica od jednoumlja surovog nasilnika ugrizla za ruku i udarila nogom u kičicu. Kako bilo da bilo sjećam se da je kiptio od bijesa zbog subverzivnog djelovanja.
„Naučit ću ja tebe gaduro mala da cijeniš vrjednote tekovina naše revolucije i poštuješ predane pregaoce“ vikao je, a zatim me ščepao za uho i odvukao u policijsku postaju koja se u ono doba još nije tako zvala. Uvela me pravo kroz glavni ulaz, otvorila vrata i gurnula usred prijemne sobe. Tako stane, jedna pjegava mala plavuša koja nedužno trepće očima nasuprot policajca koji sjedi visoko iznad mene i samo mu se glava vidi iznad prijemnog pulta.
„Što ovo znači?“ pita gromovitim glasom koji me tjera strah u kosti.
„Kaži mu,“ naređuje mi visoki partijski dužnosnik kojega su po posebnim partijskim zadacima poslali da širi radosnu vijest u seoskim sredinama, „kaži mu tko te je nagovorio na ovakav subverzivni čin.“
Bila sam previše užasnuta da bilo što zucnem. Ni riječ nisam rekla. Samo sam treptala očima polu rastvorenih usta.
„A tako,“ rekao je službeni policajac s one strane pulta, podižući svoje čupave crne obrve i buljeći u mene prijeteći nakon što je časni partijski dužnosnik opisao sve podrobno, „takvu si predstavu složila kao izraz dobrodošlice u dočeku uvaženog gosta, je li?“
„Da gospodine,“ odgovorila sam iskrenim tonom koji se može očekivati od jedne glupe plavuše u mladim danima dok odista nije bila svjesna niti je znala što radi. Četrnaest mi je godina bilo tek jer su me, prerano sazrelu, poslali u prvi razred već sa šest godina.
„No, za to ćemo se pobrinuti,“ rekao je ne prosvjedujući što u ono doba nije bilo red i običaj državne službenike zvati gospodom nego drugom pa ustao sa svog prijestolja gradeći se kao da će sići.
Počela sam cviliti, a onda tuliti i suze liti.
„Ustvari o ovoj su mi djevojčici govorili da je izuzetno promućurna bistra mlada dama koju očekuju izuzetno svjetla budućnost nadarenog stvaraoca,“ rekao je uvaženi član partije, onog ogranka koji su u to vrijeme zvali SKOJ i nježno me pogladi po glavi i nadodao s razumijevanjem u glasu, „uostalom kad čovjek sa zadrškom u odmaku vremena s notom samokritike zrelo porazmisli može se zaključiti nešto poučno.“
„Poučno?“ upitao je policajac. „Znači li to da odustajete od daljnjeg istraživanja tko stoji iza takvog subverzivnog djelovanja.“
„Ma kakvo subverzivno djelovanje, kakvo protudržavna kleveta,“ odmahne rukom Skojevac već smiješeći se, „to je ustvari savršeni izraz onog što narod stvarno misli o političarima, ali ja sebi po partijskoj dužnosti ne mogu jednostavno dozvoliti da ne reagiram tako i to je sve. Uostalom što bi svijet mislio o nama da zatvaramo male curice? Bilo bi to isto kao da glupa plavuša magistrira nuklearnu fiziku i njen lik i djelo uvrste u kuću slavnih. “ reče, okrene se i izađe iz policijske postaje.
Moje privođenje u policijsku stanicu imalo je golem odjek i naveliko je utjecalo na moj dalji umjetnički izričaj. Već tada sam u svojoj mašti sebe smatrala zločinkom, vidjela sam kako moje ime razvlače po ulici, otisak mog imena debelim masnim slovima na naslovnici. Drhtala sam zbog pomisli što će mi majka reći kad se vratim kući jer sam predosjećala da će vijest stići prije mene. Možda je policajac poslao mladog policajca da obavijesti majku kako sam zadržana u policiji. Usprkos strahovima i ružnim slutnjama bila sam i ponosna čuti kako se moje ime izgovara u velikoj gotovo praznoj sobi seoske policijske postaje. Sada sam stekla status buntovne umjetnice sposobne da u brk skresa duh naroda. Sada sam bila priznata osoba. Zapisat će moje ime i adresu u onu veliku knjigu. O meni će voditi dosje… u tom strašnom času preskočila sam čitavo srednjoškolsko razdoblje i stekla zrelost brucoš-ice, pet godina ispred vremena. Od tad svjetlosnom brzinom putujem sve više se udaljavajući ispred svog vremena, toga sam već tada bila svjesna.
Nekoliko minuta kasnije, u okrilju seoske ulice koja prolazi pored moje kuće, pošto su me pustili nakon obećanja da više neću koristiti žargon ulice u svojim igrokazima kojima trebam izraziti zahvalnost i dobrodošlicu političarima kad siđu među obične smrtnike, osjećala sam da sam predodređena da jednog dana postignem svjetsku slavu. Naslutila sam da je sve to predigra, da nitko ne namjerava pokrenuti postupak protiv mene ili cenzurirati štogod rekla, čak ni kazati mojoj majci kakve ružne riječi izlaze iz mojih usta. Da posramila sam se što sam se rasplakala pred policajcem. Činjenica da je bio prijatelj moje majke i da nikako nije znao povezati seks sa politikom značilo je da mi nikada sam po sebi, bez neke izričite naredbe odozgo, ne bi naudio. Umjesto da mislim o njemu kao o nekome tko bi me mogao staviti na zub, nekog koga bih se trebala bojati, počela sam ga smatrati zaštitnikom i povjerljivim saveznikom. Na mene je imalo golem utisak spoznaja da je moma majka u dobrom odnosu s policijom, možda čak i u neposrednom. Tom sam prigodom nekako spontano došla do zaključka kolika je vrijednost navlačenja krinke glupe plavuše i koliko je to prikladna osobnost umjesto prostačkog izričaja…
Prije nego se otrgnem vlastitom sanjarenju i opet ušuljam u snove svog voljenog, naprosto se moram prošuljati hodnikom i iskrasti u stražnje dvorište gdje je nekoć stajao zahod. Kraj nekadašnje pušnice nalazi se jedan poster – glupa plavuša iznad šahta koji joj zadiže haljinu je Marilyn Monroe – nepatvorena kopija mene kada sam postala mlada žena. Bez madeži, naravno. Samo ja se nisam slomila pod teretom slave. Lik te tragično žene izbrisane iz života progonio me dok sam bila curica. Bila je to, tako reći, uzor mog tjelesnog izgleda. (Čudno je da kad ako već o tome govorim da je u duhu sveta Vrtirepka ostavila jači pečat makar se ne mogu odreći utjecaja ni oca Mihovila ni oca mog voljenog , ali jednako tako ni odgoja što mi ga je dala ulica. Ono što sam naučila u školi mogu posve zanemariti.)
Vraćajući se u snove voljenog svog nehotice sam zavirila preko plota u susjedno dvorište, kao da ću pozdraviti njegovu majku oko koje se okupila živad. Tu su kokoši, patke, guske, ćurke pa zatim pilići i vrapci i kosiće, a zatim su tu još i svinje, koza, ovce, krava, telić, konj, par volova.. Sva ta stvorenja hrani dvaput dnevno i još ostavlja kriške kruha nataknute na ogradu i nerijetko kakav ukusan zalogajčić, orah ili lješnjak na rubu šume blizu mjesta gdje žive vjeverice. Moja mi je majka davala naslutiti da je ćaknuta. Da netko osjeća potrebu za povezivanjem i ta takav ga način prožima duh prirode nadilazi njeno poimanje.
Jedne od takvih večeri, prisjećajući se u sanjarenjima svog voljenog našeg djetinjstva, iznenada mi je palo napamet da bi bila lijepa gesta da pošaljem starom svećeniku, ocu Mihovilu, koji je još bio živ zapise kakve vodim u jednoličnim danima tonom koji se nimalo ne razlikuje od uzoraka štono ih objavljujem na blog-u, ali prije nego sam se ovdje javila. Kao umjetnica umjetniku. Već je jako star i boravi u staračkome domu i vjerujem da mu je tamo pomalo dosadno. Mislila sam da će mu možda biti drago da zna da jedan od njegovih »anđeliča« pokušava postati pisac. Sam Bog zna kakva mi je bila namjera, ali učinak je bio sasvim drugačiji od onoga što sam očekivala. Gotovo slijedećom poštom dobila sam svoj čitko prepisani rukopis u veliku ukoričenu teku u kakvima se vodi dnevnik zajedno s pismom u besprijekorno uljudnom tonu kojom govori o svojoj tuzi i smućenosti. Boljelo ga je to što sam se ja, koja je odrasla u krilu stada kršćanske vjere srozana u tako grub i bogohulni izričaj. Sjećam se da u njegovom pismu bilo spominjanje kante za smeće. To me je razljutilo. Ne gubeći ni časak sjela sam za kuhinjski stol i odgovorila mu na najuvredljiviji način, obavještavajući ga da je budala i ishlapjeli starac što je možda nekoć imao dar da prigrli sve ljude i da ga događanja tijekom Domovinskog rata ne mogu opravdati. Ne želim slušati popis nerazboritih ponašanja. Ima ih bezbroj. Svi ih činimo: i ja i on i svatko. Oni nisu ni opravdanje ni isprika za bilo čije ludilo. Moj jedini cilj u životu odsada, (tako sam napisala u tom pismu koje je prethodilo ovoj mojoj pojavi na blog-u) je zaboraviti glupe besmislice kakve mi je pokušao utuviti, a onda promijenio mišljenje. Dodala sam nešto o Gospodu i Spasitelju, što je, premda prikladno, trebalo ga još više uzrujati. Kao kruna svega, savjetovala sam ga da ne očekuje nikakvu samilost niti da će ga bilo tko posjetiti iz sela u kom je proveo život. U ljudskoj prirodi ne postoji zahvalnost. Čim ostariš svi te zaborave – to je činjenica koju potvrđuje milijardu dokaza. Vjera ne pomaže. Dodala sam i to da sam bila u selu i vidjela da su obje crkve što ih je oslikao razrušene i spaljene, a njegove slikarije i rezbarije uništene što je pokazatelj pravedan čin božjeg djela za koje on vjeruje da je pravedno.
Pošto sam mu poslala pismo pokajala sam se. Kakvu sam ti glupost učinila. Još uvijek izigravam »zločestu curu«. Ipak bio je to čin moje osobnosti: glupa plavuša koja glumata dobronamjernost i bljuje pakost. To isto činim sa svima koje upoznam – i imam takav dojam u pogledu njihovih sebičnih namjera. Prihvaćam stvarnost i smatram da je jedino dobro u njoj što mogu upotrijebiti kao sadržaj svog pisanja. Sudbina, okolnosti i okruženje moje ljubavne priče to je patnja.
Post je objavljen 04.01.2014. u 18:06 sati.