Čuvarima nacionalnog bića, običaja, tradicija, baštine, jezika u svakom se narodu smatraju seljaci, stanovništvo koje živi na selu. To je u prošlosti mnogo puta dokazano i potvrđeno, uglavnom na štetu tih samih seljaka. Svi oni koji su htjeli utrnuti duhovni plamen nekog naroda, zatrti njegovu svijest, dokinuti njegovu slobodu i neovisnost udarali su represijama prvo na seljaka. Bilo da se radilo o djelovanju vanjskih faktora ili vlastitih, unutarnjih- što je ravno gospodarsko-političkom kanibalizmu.
Iz bliže prošlosti su nam poznati primjeri u kojima je takav model najviše bio u upotrebi. Riječ je o mnogim državama koje su na bilo koji način provodile ili pokušavale provoditi "komunizam", odnosno ono što su razne političke nomenklature smatrale "komunizmom". Najbrutalniji primjeri dolazili su iz Sovjetskog Saveza, već od samog početka provođenja njihovog "eksperimenta". Gradsko stanovništvo, radništvo, "proleterijat" bilo je u međusobnoj ovisnosti sa političkim sustavom- političke opcije ili stranke uglavnom dolaze na vlast zahvaljujući potpori toga dijela stanovništva, a proleterijat je ovisan o radnim mjestima ili u državnim službama ili u industriji koju država kontrolira ili utječe na uvjete i tempo njezina razvoja. Treba imati na umu i činjenicu da je radništvo sloj na koji se oslanjaju sve promjene u društvu, bile one planirane i provedene mirnim, ili pak neplanirane i izvedene onim drugim, nemirnim načinom . Seljaci koji su u svojem posjedu imali zemlju nisu nikada toliko ovisili o državi i sustavu koliko radništvo. Ovisili su uglavnom o svom vlastitom trudu i mogli su barem preživljavati od svojeg rada, ukoliko nije došlo do direktnog upliva politike koja bi odlučila drugačije. Ta njihova samodostatnost ( u određenoj mjeri) bila im je temelj da se ne moraju uvijek slijepo pokoravati sustavu, a sustav- ako su ga vodili pametni i mudri- je znao da od seljaka ne treba strepiti, jer on neće dizati bunu dok ima i nešto malo u svojem vlasništvu jer će se bojati da to ne izgubi ( za razliku od proleterijata koji u vlasništvu nema ništa, ni stan, ni kuću, ni zemlju, ni tvornicu, odnosno radno mjesto). U slučaju seljačkih predstavnika, odnosno vođa na prosvjedima unazad nekoliko godina, radi se o običnim oportunistima, mešetarima i novim hrvatskim "poduzetnicima", kalibra onih koji su novu čekali u društvu bivšeg premijera.
Pametni ljudi kažu da je tamo, gdje je bogat seljak, bogata i država. Politika prema selu i seljacima je i kod nas nakon završetka drugog svjetskog rata krenula oponašati sovjetski model. Od borbe sa kulacima po boljševičkom modelu brzo se odustalo. To je dokaz svim današnjim velikim umovima i velikim domoljubima da je i onda bilo kod nas pametnih ljudi, koji su na vrijeme shvatili da niti je seljak najveći neprijatelj komunizma/socijalizma, niti je komunizam nešto čemu se treba težiti pod svaku cijenu, jer bi cijena mogla biti i samouništenje.
U bivšoj državi je sustav poljoprivrednih kombinata funkcionirao kako-tako, a dozvoljeno je imati i zemlju u vlasništvu. Čak je i takvo ograničeno privatno vlasništvo omogućavalo ljudima egzistenciju i razvoj. Kako je brigu o agraru vodila bivša država u odnosu na našu sadašnju, nacionalnu, samostalnu, dugosnivanu može se vidjeti usporedbom podataka o brojnom stanju stočnog i svinjogojskoj fonda ili broju dobivenih litara mlijeka SR Hrvatske krajem 80-ih i sadašnjih brojki, koje su više nego upola manje. Uz sva uložena sredstva i napredak u tehnologijama i tehnikama proizvodnje. Početkom devedesetih očekivalo se da će i agrarne reforme krenuti u smjeru koji bi našu poljoprivrednu proizvodnju doveo na put kojim su brodile Austrija, Njemačka, Danska, Nizozemska. To se nije ostvarilo, a u još nas bi veći očaj trebala baciti činjenica da su tim putem uspješno krenule mnoge druge zemlje koje su u isto vrijeme prolazile tranziciju u koju su ušle u daleko lošijem stanju nego mi.
Kod nas se je dogodilo nešto za što nitko nije uopće vjerovao da se može dogoditi. Naša je tranzicija i preobrazba rezultirala time da danas imamo više socijalnih slučajeva na selima nego u gradovima, jer seljak ne prima naknade sa burze a poljoprivredne su mirovine kao klaunovi, istovremeno i smiješne i tužne. Dogodilo se to da je ljudima koji imaju svoju zemlju, svoju infrastrukturu, svoju mehanizaciju jeftinije kupiti bilo kakav proizvod u trgovini nego ga proizvesti, odnosno, najjeftinije im je ne raditi ništa. Dogodilo se to da naša država preko Ministarstva poljoprivrede uvaža čak i slamu i lišće otpalo sa drveća.
Dogodilo se to da ono što nisu uspjeli učiniti Franjo Tahi, Turci, sovjeti, svi okupatori i zavojevači zajedno- učinili smo mi sami. I to sebi. Uspjeli smo uništiti temeljnu djelatnost, odnosno , temeljnu proizvodnju čovjeka i čovječanstva- proizvodnju hrane.
Početak današnjeg kraja ima korijene u pretvorbi i privatizaciji. Kako i sve drugo, tako su se i poljoprivredni kombinati i njihovo zemljište prodavali u bescjenje, ali prvo bi se iz njih u nekoliko navrata izvukao novac ( svaki puta su se sanirali iz proračuna). Prodani za jednu kunu dijelili su sudbinu većine tvornica- postajali su mjesta velikih trgovačkih centara. Ono što nije bilo nikome zanimljivo propadalo je, ili radilo daleko ispod kapaciteta. U toj novonastaloj situaciji seljaci su ostali prepušteni sami sebi. Bačeni su u arenu bezpoštednog tržišnog natjecanja bez vremena za prilagodbu ili pomoći od države u procesu privikavanja na novonastalu situaciju.
Takvo je stanje trajalo nekoliko godina nakon završetka domovinskog rata, a onda je krenula hrvatska varijanta sustava poljoprivrednih poticaja. Time je počelo zabijanje čavala u lijes hrvatske poljoprivrede, lijes koji je izrađen u prvom desetljeću naše samostalnosti. Poticaji su se kod nas počeli isplaćivati najmanje zbog razloga kojim su se vodile sve ostale europske države- poboljšanja i rasta domaće proizvodnje te opstanka domaćih proizvođača na tržištu. Mi smo to postavili kao dobro uhodani sustav kupovanja socijalnog mira i glasova na izborima ( u godinama izbora poticaji su munjevito rasli ili su se nazivali naknadom štete za prirodne nepogode u rangu erupcija vulkana i pustošenja Godzile, samo da bi u uvećanom iznosu dospjeli do ciljanog biračkog tijela). Zajedno sa namještanjem natječaja za zakup ili kupnju državnog poljoprivrednog zemljišta poticaji su kod nas postali i način bogaćenja lokalnih političara i raznih "moćnika" i "grofova" iz kvote 200 bogatih obitelji.
Poljoprivrednike su poticaji neizravno odveli u dužničko ropstvo. Bili su alibi bankama za kredite po nerazumnim i nehumanim kamatama, trgovcima poljoprivrednim repromaterijalom da dižu cijene svojih proizvoda čak i do 400 % ( četiristo posto, nije lapsus)- u slučaju umjetnih gnojiva, proizvoda koji se najviše prodaje u poljoprivrednoj proizvodnji. Kupci i prekupci proizvoda od seljaka su rušili cijene daleko ispod realne tržišne, s izgovorom da će razliku do realne cijene seljaku država podmiriti poticajima. Sama država je uvela desetke novih poreza i davanja, kojima je opteretila poljoprivrednike u samome startu njihovog rada i poslovanja.
Iz toga svega je vidljivo da je kod nas sustav poljoprivrednih subvencija provođen na način da su svi osim seljaka izvukli nekakvu čistu dobit. Izvukli su je i oni seljaci koji su s poticajima muljali. A sve skupa je na naplatu došlo onima koji su krenuli ili nastavili bilo kakvu proizvodnju. Dodatno su financijski opterećeni sa svih strana. Sa plasmanom proizvoda su imali problema već od početka, jer je država omogućila uvoz poljoprivrednih proizvoda u reciprocitetu prema isplaćenim poticajima domaćim proizvođačima. Time je država stala na stranu velikih uvoznika i trgovaca, a okrenula leđa vlastitoj proizvodnji i vlastitim građanima- potrošačima. Oni su u konačnici platili najveću cijenu. Plaćali su je, u stvari, nekoliko puta. Preko subvencija iz proračuna koji pune plaćali su i uvoznicima i domaćim proizvođačima i još su platili proizvod u trgovini.
Prije ulaska u EU imali smo vrijeme prilagodbe poslovanju i procesima proizvodnje kakvi su propisani u Uniji. Po tom pitanju nismo napravili apsolutno ništa. Poticaji, koji su se trebali najvećim dijelom koristiti za sređivanje dokumentacije i prilagodbu infrastrukture prema standardima Unije, kako bi jednog dana, kada postanemo dijelom EU, naši poljoprivrednici mogli ravnopravno konkurirati za isplatu sredstava iz europskih fondova, trošili su se na sve samo ne na to. To je najveći "grijeh" samih poljoprivrednika u cijeloj priči. Država nije kontrolirala troše li se novci planski i namjenski, i sve je otišlo u nepovrat. I novac za prilagodbu i vrijeme. Novih sredstava za to iz EU više neće biti, svatko će se morati snalaziti kako zna i može. Da ne govorimo o tome kako timovi, koji su pregovarali o uvjetima koje će Hrvatska morati ispunjavati što se tiče poljoprivredne proizvodnje, nisu bili ni približno svjesni što potpisuju i što su dogovorili. Niti je javnost o bilo čemu informirana.
2013. godina završava lakiranjem lijesa hrvatske poljoprivrede. Nakon desetljeća izrade sanduka, desetljeća zabijanja čavala ovoj Vladi preostaje još pola mandata da na sanduk stavi slova s imenom pokojnika. Kako sada stoje stvari, neće biti dosta novaca za pozlaćena slova, pokojnikovo ime će se morati ispisati običnom bojom i kistom. A nasljednicima mogu prepustiti da, ako to smatraju zgodnim i potrebnim, još jednom otvore lijes i probiju pokojnika glogovim kolcem. Da se uvjere da je nesretnik sigurno mrtav, te da se sigurno neće vratiti remetiti državnu uvezi-preprodaj-sve na dug strategiju razvoja.
2013. godine smo u središte Unije poslali dokument na temelju kojega će naša država u razdoblju od 2014. do 2020. dobivati iz europskih fondova sredstva za programe ruralnog razvoja . Radi se o brojci koja premašuje dvije milijarde kuna godišnje. Od ulaska u EU sredstva za poljoprivredne subvencije će se moći dobivati preko EU fondova , u skladu sa zajedničkom europskom poljoprivrednom strategijom. Za svaku aplikaciju prema sredstvima prethodno će se morati napraviti program na temelju kojega će se novci tražiti. Taj temeljni strateški dokument za narednih 7 godina naše je Ministarstvo poljoprivrede radilo sa četiri tima stručnjaka. Njihove se je zaključke i želje stavilo na jednu hrpu i sve skupa poslao Europi. Bez da je kod nas netko to sve prije pregledao, pogledao, usporedio, uskladio. Tako da je naš ministar poljoprivrede potpisao dokument u kojem se ističu četiri različita podatka o broju hektara poljoprivrednog zemljišta u Republici Hrvatskoj. A brojke variraju od jednog milijuna pa preko tri milijuna.
Iz Europe je ubrzo stigao odgovor da to što smo mi poslali nije ništa drugo nego lista lijepih želja i da smo to trebali adresirati na sijedobradog starca u Laponiju, a ne na komisiju koja raspoređuje sredstva u sustav koji proizvodi hranu za pola milijarde ljudi. Rekli su nam da se u 2014. još jednom zbrojimo, pa onda dođemo opet za godinu dana. Što znači da u 2014. godini nema niti kune od moguće dvije milijarde, koje smo trebali imati na raspolaganju. Stavovi "lako ćemo" i " već ne biti nekako" ovdje nam, na žalost, ne prolaze. Tugu i bijes izaziva to što posljedice takvog pristupa poslu neće osjetiti oni koji su od svih građana ove zemlje plaćeni da rade u korist tih istih građana, nego svi oni koji ih plaćaju, a najviše oni koji nešto konkretno rade. Rade posao od 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu, 365 dana godišnje. Bez dana godišnjeg odmora. Možete se uprijeti kao nosorog, no teško ćete objasniti kravi da sa samo tri dana godišnjeg u lipnju dobijete devet slobodnih dana pa pravac more. Ona ne će imati baš puno razumijevanja za vaše planove koji idu u tom smjeru. Kad i pomislite da ste ju uvjerili da je to i za njezino dobro, po povratku ćete otkriti da je krava bila potpuno nekooperativna i da vas je izdala kao i konj cigu.
Iz Europe su nam pripomenuli i ono što je nama jasno već godinama. Da unutar ministarstva poljoprivrede imamo službe i agencije koje služe same sebi. I nagrađivanju dobrih, poslušnih i zaslužnih. Glavni posao svih tih agenata i referenata je vođenje evidencija i statistika koliko je rogova u krave a koliko namotaja na prasećem repu. Vrše i razne maštovite inspekcije i pišu kazne poljoprivrednicima za sve što im padne na pamet.
2013. godinu ministar poljoprivrede je završio izjavom da je to, što je za tu godinu većina novaca iz EU fondova ostala neiskorištena, krivnja seljaka, a ne države. Prema njemu, seljacima je posao da sami napišu sve projekte, prouče i nauče važeće europske zakone i propise, sakupe sve potrebne potvrde i dozvole iz jedno pet-šest ministarstava, koja nisu niti povezana niti koordinirana, i onda to sve sami pošalju u sjedište Unije. To nije posao za ministarstvo poljoprivrede i njihovih šest službi i agencija. Njihov posao je biti. Biti na proračunu i jednostavno egzistirati. I onda, ako jednog dana seljacima i stignu kakva sredstva iz Unije, te novce pet-šest puta oporezovati i evidentirati. To vam bi išlo otprilike ovako da se radi o bolnici: dođete operirati slijepo crijevo. Kirurg vam nabroji koje sve pretrage morate obaviti prije operacije, vi to sve morate zapamtiti i napraviti. Zatim se vratite u operacionu salu, i prema pisanim uputama koje vam je kirurg dao sami sebe operirate. Prije toga pročitate sve nalaze i procijeniti je li sve u granicama normale. To ne možete znati, ali to nije niti bitno. Radi se o vašoj glavi, ne o kirurgovoj. Kirurg za to vrijeme čita Alkemičara. Kad ste gotovi zašijete se i na odlasku platite kirurgu cijenu operacije. I još vam on jednom naglasi kako njegov posao nije bio da vas operira nego samo naplati uslugu.
Novinari, ekonomisti, analitičari, svi oni koji prate stanje u hrvatskoj poljoprivredi savjetuju poljoprivrednicima da iduće godine po pitanju prilagodbe europskim pravilima i uvjetima i investicijama u ta područja ne rade ništa. Jer, trenutno u našoj Vladi i ministarstvu poljoprivrede nitko nije načisto što bi točno trebali raditi, kada bi to trebali završiti i što bi iz toga svega trebali dobiti. O tome kako bi nadležne službe trebale ljude savjetovati i pomoći im po tom pitanju, neozbiljno je i razmišljati, a kamoli govoriti. Za te sve uspjehe u nadležnom resoru naš je ministar nagrađen turističkim putovanjem na atraktivnu azijsku destinaciju.
Naši su pak seljaci bogatiji za spoznaju da, koliko god mislili da im je situacija sada teška i bezizlazna, uvijek može biti i gore. I da će najvjerojatnije tako i biti. Dubljom i detaljnijom analizom mogu doći do zaključka da je na duže pruge država s njima započela eksperiment kao i cigo s konjem. A tu za obje strane hepi enda biti ne može.
Danas više seljaci nisu ideološki neprijatelj države. No metode kojima ih se nastoji učiniti suvišnim u sustavu su puno sofisticiranije i učinkovitije nego stotinjak godina unazad. Danas smo svjesni toga tko smo, što smo, gdje smo. Nismo još jedino načisto u kojem bi pravcu trebali dalje. Danas nam novi politički i gospodarski poredak nastoji u začetku ubiti svaku pomisao i želju da mu se na bilo koji način odupremo. Novi liberalno-monetarni monstrum u kojem je profit apsolutno sve govori nam da nam je otpor uzaludan. U tom nastalom metežu teško je shvatiti, a još teže prihvatiti da naša politička nomenklatura, izabrana od naroda, djeluje protiv interesa vlastitog naroda, a u korist pojedinaca čiji profiti se više ne mogu niti pratiti. Proizvodnja hrane osnovna je strateška djelatnost svake države, važnija i od proizvodnje energije. Države koje zapostave, zanemare ili unište domaću proizvodnju hrane postaju ovisne o onome od koga tu hranu uvoze. Prisiljene su pristajati na cijenu koja im se nameće, kupovati proizvode slabije kvalitete i raditi svakojake ustupke uvoznicima. Naša nas je poljoprivredna politika dovela do toga stanja za četvrt stoljeća. Postali smo uvoznici robe koja se po pravilnicima ostatka svijeta mora uništiti, jer više nema svu svoju vrijednost i kvalitetu. Naša je vlast zaključila da je za nas ta i takva roba dobra. Dok nam kapaciteti za proizvodnju koja bi mogla podmirivati potrebe četverostruko većeg broja ljudi nego što ih sada ima u Hrvatskoj stoje neiskorišteni i zapušteni. Na to sve nas premijer svaki dan kroz medije uvjerava kako nemamo drugog izbora osim njega i njegovih ministara.
Na kraju nam ostaje sagledati neke činjenice, pa onda iz toga zaključiti je li naš predsjednik Vlade u pravu. Bez šale, bez pretjerivanja, bez uveličavanja, bez pjesničkih figura, činjenica je da sadašnji ministar poljoprivrede nije mogao izaći na kraj sa jednom seoskom poljoprivrednom ljekarnom. U kojoj je prodavao sjeme cikle i mahuna, herbicid za kukuruz, lance za krave, vitamin C za pačiće male, ogrlice da Šarka više ne žderu buhe. I sada bi mu seljaci trebali vjerovati da će s njima biti uspješniji? Biste li mu vi vjerovali? Makar toliko da vam prošeće psa? Bez da strepite što će vam vratiti...
Post je objavljen 02.01.2014. u 11:52 sati.